Nedjelja
01.01.2012.

Perišić, Robert




Perišić, Robert
A+ A-

Jedan od najsvestranijih autora izniklih na književnoj sceni 1990-tih zasigurno je Robert Perišić. Osim po svojim književnim uradcima, mnogima je poznat i kao pokretač i urednik 'Godina novih', esejist 'Playboya', književni kritičar-kolumnist 'Feral tribunea' i 'Globusa', te scenarist Matanićevog filma 100 minuta Slave. No, kultni književni status ponajviše je stekao svojim knjigama priča Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas i Užas i veliki troškovi.

Prije priča, ovaj pisac rođen 1969. godine u Splitu, koji je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao kroatistiku, bavio se poezijom. 1995. godine izdao je zbirku pod nazivom Dvorac Amerika. Pjesme u zbirci raspoređene su u četiri ciklusa ('Dvorac Amerika''Kosti konja', 'Lutke' i 'Argumentos') i napisane u proznom stilu, no nisu postigle veću popularnost među širom publikom. Doduše, knjiga je dulje vrijeme bila nedostupna jer je veći dio naklade (izdavača SC PRESS iz Zagreba) izgorio u požaru skladišta Studentskog centra. Tek je početkom 2004. zbirka doživjela reizdanje na besplatnim elektroničkim knjigama, gdje je, zahvaljujući kasnije nadošloj Perišićevoj popularnosti, bila čitanija no u izvornom obliku. Mnoge ljubitelje svoje proze Perišić je oduševio i poezijom koju krasi fabularnost i objektivan izlagački ton, postignut uz pomoć naracije.

Služeći se istim alatom, Perišić je privukao veći krug čitatelja zbirkom priča Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas 1999. godine. U pričama prethodno objavljivanim u različitim časopisima i novinama Perišić je oslikao devedesete godine 20. stoljeća. Iz mase je izvlačio mlade likove, tjerajući čitatelja da ih zapaze, uoče njihovu posebnost i prate njihove uspone, padove i daljnje bauljanje u vremenu i prostoru. Nakon što je knjiga doživjela brojne pohvale kako kritičara tako i čitatelja, Perišić je izjavio da osjeća pripadnost generaciji zbog toga što 'obična ekipa iz birca' kuži njegovu knjigu, shvaćajući 'gdje je fora i što je smiješno'. A fore u knjizi protkanoj humorom i ironijom, mogli su shvatiti već i stoga što su likovi, koji su se izražavali slengom i dijalektom, predstavljali tadašnju socijalno-društvenu sliku. Veterani Domovinskog rata praćeni PTSP-ijem i nesenzibilnošću vlasti za njihove probleme, narkomani i pijani nogometni navijači predstavljali su, premda marginaliziranu, velikim dijelom prisutnu populaciju tadašnjeg društva. Mnogima je ta tmurna slika u ogledalu ostavila gorak okus u ustima i nesigurno su dočekali sljedeće Perišićevo djelo, koje je uslijedilo 2002. godine u obliku Užasa i velikih troškova.

No, Perišić je u 20 novih priča iznenadio manje turobnim ugođajem, preslikavajući i dalje u dijaloškoj formi stanje u društvu i probleme s kojima se njegova urbana generacija suočavala. Ako je svojom prvom zbirkom osvojio čitatelje na kraju 20-ih godina, zadržao ih je s drugom u kojoj je pričao o tridesetineštogodišnjacima. Ovaj se put njegova ekipa iz kafića bavila problemima koji su mučili tranzicijsku Hrvatsku. Ljudi su se nakon očuvanja žive glave u ratu brinuli kako tu istu glavu sačuvati na ramenima, a tijelo prehraniti. Okrenuli su se k danas osnovnim egzistencijalnim problemima, tražeći poslove, pronalazeći načine kako spojiti kraj s krajem i kako u vrijeme kaosa naći i očuvati ljubav. Različiti likovi, od ekipe sa šanka i radnika, preko techno brijača do estradnih zvijezda, hednikepirani konzumerističkim navikama, u iznenađujućoj su mjeri bili željni ljubavi. No, Perišić je oduševio i zbog toga što nije svoje likove - stare rockere, siromašne studente, mlade ljubavnike, pisce, bivše alternativce i zarobljenik - bacio u ralje sirovih strasti (osim ako to nisu sami tražili), već je predstavljene djeliće njihovih života začinio velikom količinom romatike.

Tko pak nije ljubitelj pisane riječi, mogao je Perišića upoznati i preko dasaka koje život znače, jer je 2000. godine u zagrebačkoj Gavelli postavljena njegova komedija Kultura u predgrađu, narko-farsa koju je napisao još 1996. godine, a koju je režirao Milan Živković. Radnja drame čiji se tekst danas u elektroničkom izdanju također može naći na internetu odvijala se u kafiću od kojeg je vlasnik, kako bi u miru mogao dilati heroin, želio napraviti kulturno-informativni centar. Prvi događaj koji organizira jest okrugli stol na temu 'Kultura u predgrađu', no umjesto predviđene farse, diskusija krene u neočekivanom smjeru i pretvori se u necenziriranu tribinu. O predstavi recimo još tek to da se na njoj nije smijala većina domaćih 'visokih' kulturnjaka.

Pisac, proizišao iz okružja Johnyja, Haustora, Blondie, Cavea, Bukowskog, Gogolja, Djece s kolodvora Zoo, Poleta, 'Trainspottinga' i Tarantina, proteklih je pet godina proveo radeći na jednom od najiščekivanijih romana na domaćoj književnoj sceni. Riječ je o knjizi Naš čovjek na terenu koja će mnoge iznenaditi već time što je proglašena humorističnim romanom. No, Perišić je istaknuo da se i ranije redovito igrao s humorom, a da je razlika tek u tome što mu je ovo prvi roman u kojem je, kao dugoj formi, humor možda uočljiviji. Ovaj put likovi više nisu tamno kolorirani uličari ili gradske face, već nam se u ja-formi obraća Dalmatinac u Zagrebu, koji nakon godina rada na tom da bude prihvaćen kao cool tip na autoironičan način preispituje svoj trud. Perišić se u novom romanu obračunava s gradom, selom, urbanošću i primitivizmom - svim boljkama današnjice. Mnoge zanima i koliko je djelo preslika stvarnosti, jer osim što su vidljive sličnosti autora i glavnog lika, neki su sporedni likovi nazvani pravim imenima njegovih prijatelja, kao primjerice Šovagović i Čadež. No, Perišić je u intervjuima prije izlaska djela izjavio da djelo nije autobiografsko i da "nema lika u romanu koji nije produkt čiste fikcije". Kako god bilo, možemo uživati u još jednom dijelu o suvremenom životu koji je Perišić, bez sumnje, još jednom vrsno opisao.

Zrinka Bertović
21.12.2007.
 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.