Nedjelja
01.01.2012.

Štivičić, Tena




Štivičić, Tena
A+ A-

Tena Štivičić rođena je 5.9.1977. u Zagrebu. Prve godine života provodi u Nalješkovićevoj ulici u minijaturnom stančiću pod budnom paskom sjajne mame Mirjane i poznatog, ali zato ništa manje sjajnog tate Ive. Malo je poznata činjenica da se upravo tih prvih godina događa prava smjena spisateljskih generacija u obitelji Štivičić - mama jednog dana odlučuje da dijete treba svoju sobu i izbacuje renomiranog pisca i dramatičara iz jedine radne sobe u spomenutom stanu.

Slijede manje glamurozne godine vrtića (prvi dečko), osnovne škole (prva književna nagrada za pjesmu, kratku priču ili nešto tome slično), te srednje škole kad se zauvijek određuje njena buduća spisateljska karijera, ako ničim drugim, a onda prozaičnom činjenicom da je iz zadaćnica uvijek dobivala pet.

Godine 1996. upisuje dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Suprotno zlobnim i manje zlobnim klepetanjima to postiže sasvim sama, bez uplitanja tate Ive (tko ne vjeruje, ne mora). Tamo sljedećih nekoliko godina studira vrlo ozbiljno i predano, za razliku od sveopćeg mišljenja o Akademiji. Piše, radi, pohađa nastavu(!), tjednima, pa čak i mjesecima sprema raznorazne teorijske ispite iz predmeta sa zastrašujućim imenima... Tijekom tih godina nastaju i prvi dramski uradci, više ili manje zadani – 'Tko se boji Aleka još?' o krađi knjiga iz NSB-a, pa onda adaptacija Krležine novele 'Na samrti' (još uvijek prilično upotrebljiv tekst ...Izveden je, istini za volju, kao radio-drama 1998.), pa zatim filmski scenarij Krležine Lede, koji iz ovih, onih i inih razloga nikad nije zaživio, makar se očekivalo puno... i tako dalje i tako bliže, tko bi se sad svega sjetio. Negdje tijekom tog vremena Tena prvi put radi ozbiljnu dramaturgiju na drami Closer Patricka Marbera koja se postavlja u Gavelli. Za manje kazališno obrazovane čitatelje, postoji i istoimeni film s Julijom Roberts, Natalie Portman i još nekim tamo Englezima. Godine 2001. Tena diplomira na Akademiji, cum laude, jasno, treba li to posebno napominjati?

Dalje je sve rollercoaster – prva drama 'Nemreš pobjeć od nedjelje' (1999) postavljena u ZKM-u 2000. u režiji Tee Gjergizi, a zatim i u Mestnom gledališču u Ljubljani 2001., potom u Švicarskoj (Raum Dreiunddreisig) 2002., pa nadalje u Ateljeu 212 u Beogradu 2006. i last but not least, izvedena kao radio-drama na hrvatskom, njemačkom i slovačkom radiju. Drama je nastala iz spleta raznoraznih životnih iskustava ljudi u ranim dvadesetim godinama u našoj modernoj zemlji i našem modernom svijetu. Ako se moju mamu pita, savršena prezentacija nedjeljne problematike (eno, još uvijek je citira svake nedjelje, posebno ako pada kiša).

Druga drama – 'Dvije' (2002), postavljena 2003. u Ateljeu 212, pa onda u zagrebačkom HNK 2003., u Mostaru 2004., a bogme je izvedena i na Hrvatskom radiju 2004. Radi se o zrelijem, ozbiljnijem dramskom ostvarenju u kojem se jasno osjeća prisustvo smrti i beznađa modernog života, kako bi rekli kritičari. Ali kako ja to nisam, reći ću samo - jako dobra drama. Svakako pogledati! Ili bar pročitati, ako ništa drugo. Nije zgorega i napomenuti da je tekst osvojio nagradu publike na Marulovim danima u Splitu 2004., i to gorespomenuta postava beogradskog Ateljea 212.

2003. Tena odlazi u London, kako se sad čini - da se više nikad ne vrati, na magisterij na Goldsmiths College. Tamo ju gnjave i drilaju godinu dana, živi u kvartu koji se naslanja na Peckham, zima joj je po zimi, kiša pada po ljeti, ali radi, radi, i radi, i prvi puta vidi što je život daleko od Mirjane i Ive i svih ostalih. O životu imigranta u Londonu da i ne pričam. To ostavlja znatan trag na njoj i u njoj, što rezultira dramom 'Fragile!' (2005.) koja se prvi put postavlja u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani u režiji Matjaža Pograjca, nakon toga na Hrvatskom radiju (to ste valjda već i očekivali, ako ste pažljivo čitali tekst), a doživjela je i nekoliko čitanja u Grčkoj i Velikoj Britaniji. Drama osvaja preko nekoliko nagrada (četiri, da budem precizna). I ne samo to – 'Fragile!' prije par mjeseci doživljava svoju premijeru i u londonskom Arcola Theatre. Konačno slava, ili ipak zaslužen plod dugogodišnjeg mukotrpnog i vrijednog rada i sjajnog talenta. U Londonu nema nikog svog, nema veza, nema nepotizma, nema hrvatskog jala... pa prosudite sami.

Radila je Tena još koješta, pisala, glumila, snimala spotove, sudjelovala u radionicama, ljetnim školama kod nas, ali i posvuda po bijelom svijetu, živjela i radila pola godine u Švicarskoj (na njihov poziv, kao gost umjetnik bernskog kantona), napisala dva dramska teksta za djecu, 'Parsifal, viteška priča, epizoda 1' (2001.) postavljen u Maloj Sceni i 'Psssst!' (mjuzikl za djecu – u stihovima, dakako! 2004.), postavljen  u Trešnji, napisala i izvjestan broj kratkih drama (zadnja, 'Goldoni terminus', izvedena je na Venecijanskom bijenalu 2007.), radila je u kazalištu Ulysses na Brijunima – prve godine u produkciji, a prošle godine kao dramaturg na tatinom tekstu 'Pijana noć' 1918. Dramski tekstovi izdani su joj u nekoliko zbirki i antologija hrvatske drame. Royal Court Theatre i BBC uvrstili su je 2006. među 50 mladih pisaca koji će obilježiti sljedećih 50 godina u Velikoj Britaniji, nadobivala se još svakojakih nagrada i priznanja, ma tko bi to sve nabrojao... ali to je faktografija koja ovdje možda i nije nije toliko bitna. Bitno je to da je ono što Tena piše iskreno, potkrijepljeno stvarnim životima, iskustvima i situacijama nje same i mnogih oko nje, pa je zato totalno izvorno. I ako baš hoćete, i moderno i suvremeno.

U međuvremenu počinje pisati i kolumnu u časopisu Zaposlena. Svaki mjesec mali tekst, onako iz duše. O svemu i svačemu, naizgled duhovito i lagano o svakodnevnim sitnicama, ali ima tu i puno, puno dubine. Sjajno štivo, vjerujte. Vjerojatno su ga zato i izdali u obliku knjige – Odbrojavanje (Profil, 2007.). Kupite i uživajte, jer knjiga nije uzalud već duže vrijeme na top-listi publicistike u Pola ure kulture. Tako je mislio i Aleksandar Stanković, zato je prije koju nedjelju gostovala u Nedjeljom u dva. A prije nedjelje, subota – i još jedna premijera – 'Krijesnice' u ZKM-u. Bio je to trijumf, bez ikakve sumnje. O toj drami i tom tekstu neću više napisati ni riječi, nego put pod noge i u kazalište. Nećete požaliti!

I tako, bio je to buran tjedan za našu Tenu u Zagrebu, a nakon toga, nazad u London. Nazad svom kompjutoru, svom poslu i svom dečku - škotskom glumcu Douglasu Henshallu (genijalan frajer). Tko želi znati više o njemu, preporučam Google. Dok ovo čitate, ona je u Londonu, sprema se da ga osvoji do kraja, a onda dalje... tko zna... Hoće li uspjeti? You better believe it!

Mirta Zekan
9.11.2007.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE