Oni - humani bestijarij

kojeg svaka žena nosi oko sebe kao haljinu od zraka, svlači je kad je sama, i baš tada moli da netko naiđe. Da bude onaj pravi.

Čokolada

Čitam Dostojevskog. Ne čitam. Kakva glupost, ponijeti Dostojevskog. Okrećem se na bok i uigranom kretnjom guram jastuk pod trbuh. Mirišem zrak. Ne osjećam ništa. Hvala bogu, navikla sam. Već sat vremena nitko nije dolazio... i evo ih, ulaze. Dva studenta. Jesu li već bili? Poznati su mi. Stoje kraj mog kreveta kao ukopani. Čekaju. Odnekud se stvori sestra, na licu joj isprika. Pognutih ramena, nečujno i snishodljivo podiže potrgani prekrivač. Strogog izraza lica koji govori  ''nemoj me još i ti'' daje mi znak da se okrenem. Ne da mi se, spora sam, lijena i nespremna na suradnju. Studenti se, malo nagnuti, došaptavaju gledajući jedan drugome u rame. Sestra ih nekakvim piskutanjem podsjeti na mene i oni se složno, svaki sa svoje strane kreveta, zagledaju u moje međunožje. Ne govore ništa. Jedan gleda u papir pričvršćen na metalnu ploču skinutu s ruba kreveta. Drugi mi razmiče stidne usne, lagano mi gura koljeno, savija se tako nisko da ga više ne vidim. Prvi mi sad, rukom ohlađenom od one metalne ploče, prelazi po trbuhu, opipava, ''traži položaj''- rekla bi sestra. Ne pitaju ništa, ne obraćaju se sestri. Izdvojeni u svom vaginalnom svijetu igraju se doktora.