Dosje K.

osnovnoj temi književnosti, mogućnosti preživljavanja, življenja, umjetnosti uopće. Dosje K. dijalog je, roman, auto­biografija, ali je najviše od svega uvod u I. K.-a, knjiga bez koje nije moguće potpuno razumjeti slavnoga mađarskog pisca. Prepuna asocijacija, filozofskih opažanja i književnih aluzija, istovremeno ironična i autoironična, vrckava, a pisana poput Platonovih dijaloga, Dosje K. jedna je od rijetkih knjiga koje vas tjeraju da ih čitate s olovkom u ruci, neprestano vadeći briljantne misli i zapažanja. Kertész se i u svojoj posljednjoj knjizi pokazuje kao vrstan stilist, kao književnik izrastao na najboljoj tradiciji srednjoeuropske moderne, kao autor čije je djelo nezaobilazno štivo svakog intelektualca.

"...gdje počinje Auschwitz, tamo prestaje svaka logika. No u prvi plan izlazi nešto što prisiljava na razmišljanje, a što vrlo sliči logici već i zato što povede čovjeka, samo ne stazom logike. A ja tragam upravo za tom niti, za misaonim nizom rezignacije i ustuknuća, koji nam i besmislenost nameće kao nešto logično; jer u stupici koja proizlazi iz Auschwitza mi i nemamo drugog izbora. Ali život, čiji smo, da tako kažem, i sami vrlo djelatni sudionici, prethodno nas natjera da uvježbamo takav način razmišljanja."

Ovaj je roman suprotnost bildungsromanu; ne karakteriziraju ga prirodni razvoj i kontinuitet, nego lom i šok. Stoga Dosje K., taj fiktivni dijalog koji je istovremeno i stvarni dijalog između ja i ne-ja, i ne počinje scenom rođenja ili scenom iz djetinjstva, nego trenutkom panike. (…) Vidi se kako je profinjeno ispletena dvostruka nit ove knjige, kako isprepleće život i djelo, estetsku i biografsku egzistenciju. (…) Pa ipak je Dosje K., u kojemu se Kertész suočava sam sa sobom kao s vlastitim protučovjekom, također i pokušaj ponovnog nalaženja kontakta s čovječanstvom, određivanja sebe sama kao individue, kao subjekta vlastite povijesti.
(Andreas Kilb, Frankfurter Allgemeine Zeitung)