Suvremeno hrvatsko pjesništvo - novi tekstovi

i teorijske misli kad je riječ o domaćem pjesništvu. Time što je zastupala tezu da pjesnički čin pokreće razdiobu trovrsnog iskustva (iskustvo prostora, iskustvo egzistencije i iskustvo jezika), ta studija gotovo je presudno utjecala na razumijevanje temeljnih tendencija u razvoju hrvatskoga pjesništva od 1940. do 1970. godine. Uzmemo li u obzir i to da mnoge njezine teorijske postavke ne samo da su preživjele godine u kojima je ona bila referentno polje, nego se i danas čine uvelike upotrebljivima, to je eto razlog ponovnog upozoravanja na nju – njena reizdanja, naime.
Mrkonjićeva taksonomija i zahtjev prema usustavljivanju, kao i esejizam kojim je podvrgnuo različite pjesničke individue u Razdiobi, uz nekolicinu priloga nekih naših drugih teoretičara i kritičara, nedvojbeno je jedan od najpouzdanijih opisa koje je novije hrvatsko pjesništvo uopće dobilo. Reizdanjem Razdiobe, a analogno Tekstovima – drugoj knjizi pod istim naslovom koja se pojavila istodobno kad i Razdioba – sada objavljujemo i svojevrsnu inačicu Tekstova pod nazivom Suvremeno hrvatsko pjesništvo (Novi tekstovi).
Oni, međutim, pjesničkim primjerima pokrivaju ono što se događalo četrdeset godina poslije Razdiobe, razdoblje od 1970. do 2010. Pjesmovno oprimjerenje autorovih kritičko-teorijskih izvida u Novim tekstovima na izvjestan način možemo čitati i kao praktičnu primjenu njegove teorijske razrade. Taj vrlo oštar i strog izbor pjesama i pjesnika kao da ima zadatak potvrditi ili opovrgnuti autorove kritičko-teorijske nalaze iz studije.