Zovem se El Diego

...još od proleterskih korijena u Buenos Airesu, preko Napulja pa sve do Havane danas (Kuba je uistinu savršena za njega jer može ujedno biti i narodni ljubimac i ljubimac predsjednika Fi-dela Castra). Zovem se el Diego je poseban tip iznimno živopisne autobiografije, profinjene osjećajnosti. Ako se već radi o osjećajima, Maradona na svakoj drugoj stranici isplače rijeke suza! Osobito su dirljive pjesme u prozi što ih je pisao svojoj ženi i obitelji, pogotovo kad znamo da je danas rastavljen i da se sasvim udaljio od braće. Ljubav, dakle, nije bila dovoljna da ga zadrži u njegovom svijetu. Veliki nogometaš Jorge Valdano jednom je rekao važnu stvar o Mara-doni: »Jadni stari Diego. Toliko smo su mu često govorili da je bog i da je zvijezda, da smo mu zaboravili reći najvažnije da je čovjek«. Ali to još nije kraj: u Italiji su Maradoni običavali reći: Ti amo piu che i mieifigli (Volim te više od svoje djece), što nije toliko blasfemično koliko zvuči. Jer sa svim svojim histeričnim ispadima, samouništava-jućim potezima i neutaživim hedonizmom, Maradona je bio i ostao ElPibed'Oro, Božji sin.