Nešto crno

Nešto crno zbirka je nastala 1986. godine, dvije godine nakon potresnoga gubitka pjesnikove druge supruge, Alix Cleo Roubaud, koja je umrla od embolije pluća nakon samo tri godine braka. Alix je bila fotografkinja, a zbirka je dobila ime po seriji njezinih fotografija 'Ako nešto crno...' koja je u cijelosti (17 fotografija) objavljena u američkom prijevodu knjige.

Knjiga se sastoji od devet poglavlja, svako je sastavljeno od devet pjesama, od kojih svaka broji devet strofa-stihova različite dužine, te od jedne zaključne pjesme također od devet stihova. Radi se zacijelo o jednom vidu ograničenja, ali Roubaud ostavlja čitaocu da odgonetne njegove razloge. Kritičari sugeriraju razna tumačenja: devet je magičan broj koji se odnosi na devet krugova Danteova pakla, a to je i zaštitni broj njegove Beatrice; uz to, ako se pomnoži devet puta devet (pjesama) puta devet (strofa-stihova), dobije se broj 729 kojem treba dodati devet stihova posljednje pjesme (Ništa), što je ukupno 738, a to predstavlja period od približno dvije godine tijekom kojih je pjesnik žalovao zbog gubitka supruge i pisao Nešto crno (posljednja pjesma napisana je prva, 1983, a sve ostale do sredine 1985). Međutim čitalac može i bez tog tumačenja: iako su slojevi značenja time umnogostručeni, osnovne su vrijednosti jezik i slika, potresni, ali bez imalo patosa.
(Suzana Matvejević)

Pjesnik i matematičar Jacques Roubaud jedna je od najintrigantnijih figura suvremene francuske književnosti. Rođen je 1932. u seocu blizu Lyona, djetinjstvo je proveo u kući svojih djeda i bake, čiji se vrt i dan-danas pojavljuje u njegovim knjigama, a zatim se s roditeljima preselio u Carcassone pa potom u Pariz. Već s pet godina, kako kaže, odlučio je postati pjesnik. No budući da poezija ne daje kruh u ruke,  postao je i sveučilišni profesor matematike. Izabrao je matematiku ne želeći da stereotipna književna analiza raznese čaroliju riječi, no kasnije ga je strast proučavanja soneta i starije francuske književnosti (posebno trubadura i okcitanskih poetskih formi) dovela i do doktorata iz književnosti. Matematika ga je fascinirala i na razne načine utjecala na njegov književni rad. No posebno su bitni bili neki susreti u njegovu životu: prvu je zbirku pjesama objavio još kao dječak 1944, zatim 1952, a zapazio ga je Louis Aragon, veliki nadrealistički pisac. Kasnije, kao mladi matematičar, u prostorijama velikog pariškog izdavača Gallimarda zapodjenuo je razgovor o matematičkim kategorijama – temi svoje tadašnje knjige – s Raymondom Queneauom, urednikom prestižne Gallimardove kolekcije Pléiade  i već tada poznatim piscem. Iako je u svojim mladim danima bio sklon nadrealizmu,  Roubaud je odbacio taj put da bi se pridružio skupini oko Queneaua i matematičara Le Lionnaisa koji su 1960. osnovali OuLiPo: radionicu potencijalne književnosti (Ouvroir de Littérature Potentielle).

prevela: Suzana Matvejević