Od svoje prve objavljene pjesme Rat (1969.) do Otvorene rose (2017.), 12. knjige pjesama, Milko Valent već više od četiri desetljeća vodi nesmanjenom žestinom 'poetski rat' protiv u mnogim aspektima bolesne zbilje. Čini to bez imalo takozvane političke korektnosti razornom dijagnostikom kaotične psihe suvremenog čovjeka, dezorijentiranog, nesigurnog i zbunjenog usred danas sve žešće globalne shizofrenije koja se zbiva u epohi banalnosti.
Zanimljiva je četverolisna struktura Otvorene rose. Sastoji se od uvoda kao putokaza u sve problematičniju zbilju (Ovisnici o rosi umiru u srebrnom ljepilu) i četiri ciklusa pjesama (Skulpture od asfalta, Instalacije u neredu: moderne pećine, PTSP-civilizacija, Konačno rješenje) koji, iako vibriraju zlu stvarnost svijeta, čak i onu na društvenim mrežama, ipak omogućuju bogat čitalački užitak. Ta četiri kruga kritičkih poetskih putovanja tranzicijskim podnebljem Hrvatske, Europe i Sjeverne Amerike čine Otvorenu rosu valentovski prepoznatljivim reprezentativnim primjerom hrvatskog pjesništva koje od Kamova do Valenta ne odustaje od provokativnog poetskog ispisivanja svijeta kakav on, nažalost, jest, a ne kakav bi trebao ili mogao biti u prividno lirskoj tankoćutnosti.
