Petak
11.11.2011.

Pleši, Modesty, pleši




A+ A-

Druga zbirka poezije Darije Žilić već svojim amblematskim naslovom Pleši, Modesty, pleši, kao i uvodnim citatom Emme Goldman (Ako neće biti plesa, u revoluciju ne dolazim) dosta dobro ocrtava prostor njezinog pjesničkog interesa.

S jedne strane će se tu raditi o interesu za oslobađajuće, u prvom redu žensko pitanje, spajat će se poezija s aktivističkim zanosom i vjerom, ili bolje apelirati u tom smjeru. S druge strane, posuđivanje i ubacivanje imena strip-heroine i sexy junakinje Modesty Blaise u brazdu emancipatorsko-aktivističkih premisa upisat će i interes za ukupno umjetničko i suvremeno.

No, ova poezija se u ovom opisu ne iscrpljuje, ni približno. Jedno od njezinih čestih mjesta su motivi putovanja, pri čemu se ne radi o nečemu kontradiktornom s aktivizmom, ne radi se o pukom eskapizmu, nego o pokušaju prelaženja granica kultura i jezika i svakog samoodabranog autizma. Naći će se u tim stihovima i romantičnih zanosa i strasti, konzerviranja mjesta i vremena, njihova jezičnog očuvanja. Darija Žilić je svjesna da su revolucionarni dosezi poezije danas skromni, ali to ne dovodi u pitanje njezinu orijentaciju na preispitivanje i podrivanje društvenih kanona. Trajna odrednica njezine poezije, poigravanje sa stereotipima ženskosti, ženstvenosti, ulogama spola i roda i u ovoj knjizi je našla svoje mjesto, odreda u ironijskom rasteru. No, najvažnije do svega, ova je poezija sazrela od prve zbirke, kao i njezina autorica, dobila notu nostalgije (ovaj put ne za djetinjstvom nego za mitovima i vjerom), pa ju je lako i dobro preporučiti kao iznimno štivo širokog poetskog spektra i dugog učinka.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE