Nakon što u prvom stoljeću dvojica poraženih ratnika u bijegu usred pustinje naiđu na neobičnu bocu vode (naizgled 'dar s neba') koja im spasi živote, započinje priča o pet muških i pet ženskih likova koji kroz svojevrsne reinkarnacije žive sljedećih dvadeset i jedno stoljeće, nesvjesni da su već disali ovim svijetom, nesvjesni da svaki njihov čin, nevažno koliko se malen i besmislen u tom trenutku činio, stvara budućnost svijeta i njihovog novog postojanja.
Roman 22 stoljeća čine različiti likovi koji na različite načine žive u različitim vremenima, ali sa sličnim krajnjim ishodima. U tom smislu roman govori o neprestanom ponavljanju povijesti i domino efektu. Odnosno, različite situacije u koje likovi dolaze ne govore samo o presudnim i neizbježnim životnim pitanjima, kao što su razlika između dobra i zla, ljubavi i mržnje te svjetlosti i tame, nego i o razlozima zbog kojih ljudi donose odluke koje ih nose prema (ne)izvjesnoj budućnosti.
Ovo djelo Vedrana Volarića, jamačno inspirirano Atlasom oblaka Davida Mitchella, može se čitati i kao zbirka priča, i to ne nužno kronološkim slijedom, čemu u prilog ide i naizgled relativna tematska samostalnost svakog od poglavlja, koja su, osim toga, pisana i različitim stilom te oblikovana različitim grafičkim elementima, što romanu daje i obilježja konceptualnosti. No, u prvom planu ipak je – priča sama.
