Aleja Viktora Bubnja

Aleja Viktora Bubnja petnaesta je knjiga Teofila Pančića, i prva potpuno autobiografska, u kojoj između ostalog opisuje i godine svog odrastanja u  Zagrebu.Većina stvari koje je do danas objavio Teofil Pančić kao da je pisana iz viđenja osobe kakvom smo mogli postati da nas nije ponijela ostrašćenost posljednjih dvaju desetljeća, gdje je teško reći je li gore ubijanje devedesetih ili izravnavanje računa nultih i desetih godina. Pančić je odrastao u osobu kakvom su mnogi mogli biti, samo da se nisu dali ponijeti od strane kojekakvih bujica, bile one političke ili teorijske, estetske ili slavohlepne. Iz njegovih je tekstova u čitatelja redovito gledao i dječak koji još uvijek voli stripove Paje Patka i biće čija je tananost zgrožena bestijalnošću vremena i prostora. Postoje ljudi koji su poput automobila što funkcioniraju samo na 5000 obrtaja, i potpuno su neupotrebljivi kada se gas spusti na 1500, što je, je li, optimalno i normalno kretanje cestom, što su, povijesno konstatirajući, takozvana, geteovski rečeno, nezanimljiva vremena i, kao, monotone vožnje. Kako je to biti čovjek koji se ne usteže ponašati posve normalno u nenormali - to je osnova iz koje nastaje intonacija Pančićevih tekstova. I to je i ključno mjesto njegova rizika: odbijanje pridruživanja plemenu, dječje (ali ne naivno, nego nekako čisto) ostajanje na distanci, nastojanje da se o svemu promisli što je moguće hladnije glave, prebivajući, predinovski kazano, na svoji strani.