Berenikina kosa

...kojega su prijeratni kotači imali široki uščuvani bijeli obrub i kako se pri izlasku spotakla u onim bijelim ljetnim plutenim sandalama, posrnula tako iznenadno i takvom silinom da se, načas, objema rukama, morala pridržati o sunčanom zažarom, uspaljena vrata na vozilu, koja joj je šofer, iznutra, desnom rukom, smijući se huncutski nezgodi, držao širom otvorena, a konopasta torbica poletjela uvis, i ovila se o podlakticu lijeve ruke, dočim je desnom, već pribrana, zatvarala vrata u lice šoferu koji je nije prestajao gledati.(Ta nepredviđena nezgoda doći će joj pred oči četiri godine kasnije, u mrklini posljednje noći, u onom dugom času njena utapljanja u moru, kad će hipotetički zaplivati prema kopnu koje sada, jednako odlučno, evo upravo napušta. To je još jednom dokaz kako sjećanje, taj osjenčani cvijet našeg iskustva, ne luči čas smrti od vremena življenja, nego svojom nepredvidivom pojavnošću, nego svojom samoniklošću biva do posljednjeg trenutka onaj sitan vezak kojim je isprošiveno življenje da nam se život ne bi jadno raspleo.)