Maske sudbine

Umrla je, izgorjevši u požaru pod nerazjašnjenim okolnostima točno na svoj 36. rođendan, 1930. u Matosinhosu (danas predgrađu Porta). Iza sebe je ostavila gotovo "dnevnički" profiliran opus koji tvori dvjestotinjak soneta, možda najljepših što su ikada napisani u petstogodišnjoj tradiciji luzitanskog sonetizma, te dvije zbirke pripovijedaka: Maske sudbine (As Mascaras do Destino) i Crni Domino (Domino Negro). Riječ je o zbirkama koje se ubrajaju među antologijska ostvarenja portugalske ljubavne proze. Posebno se to odnosi na zbirku Maske sudbine koja je doživjela niz izdanja i prijevoda na strane jezike.
Zbirka je to u kojoj osobito dolazi do izražaja Florbelina doslovna "opsjednutost" nadnaravnošću, eshatologijom i smrću, odnosno samoubojstvom kao najuzvišenijim načinom umiranja. Maske sudbine spadaju među razmjerno brojna djela portugalske književnosti koja tvore neobično bogatu narativnu književnu vrstu, poznatu kao pakao zaljubljenika, u kojoj autor - služeći se uzvišenim, patetičnim stilom - "veliča tragičnost kobno predodređene ljubavi". Život i djelo Florbele Espance u cijelosti odražavaju karakteristike spomenutoga: Maske sudbine zapravo su svojevrsna literarna preslika i gotovo "apokaliptički" stilizirana vizija njezina vlastita kobnog svršetka.