Nikola

Nikola nije još samo jedan roman u nizu na temu raspada bivše Jugoslavije i rata; nema ovdje ni patosa ni žaljenja za nekim, barem prividno boljim vremenima, već ostaje samo samoća i tragična svijest o dubokoj međuprožetosti plemenski organizirane kulture kojoj je prividna modernizacija bila tek vanjska krinka.

Nikola, glavni junak koji to zapravo nije, bio je i ostao neodlučan čovjek, posve nesiguran u sebe, slab iako dobar, nemoćan usred nevremena koje nije bilo za ovakve kao što je on, prototip gubitnika kojemu nisu namijenjene teške životne utakmice.

Vezao je Nikola osjećaj kraja uz taj ponedjeljak, uz sveprisutan miris bureka umotanog u stare novine, pomiješan sa zadahom iz Hercegovine prošvercanog duhana, dok se pospan vrtio na skučenom sjedalu starog autobusa. Kad god bi kiša onako sveobuhvatno lijevala i kakvo masno jelo zamirisalo na olovni tisak, taj osjećaj bi ga obuzimao a da nije znao ni zašto ni otkud je došao, kada će prestati i što mu slijedi.