Sfinga

Mala Sfinga iz Memfisa, Dioklecijanova zaštitnica, u njegovu splitsku palaču, graditeljsko čudo kasnoantičkog svijeta, pristiže za velike oluje. Kad Grimizni čovjek, kako elegantna crna Sfinga naziva cara, postane Čovjek od praha, jer štovatelji novog, očovječenog Božjeg Sina smrvit će njegov sarkofag i kosti, ova granitna čuvarica tajnih pragova ostaje vjerno stražariti na Peristilu, pred carskim Mauzolejom, doskora prenamijenjenim u katedralu.

U formi solilokvija samotna Sfinga pjeva o drevnim epohama, o uzlasku i padu Tutmozisa III. i Ramzesa II., dvaju značajnih egipatskih faraona, kojima je bila posvećena, a onda i o kraju svog štićenika Dioklecijana, koji je u njoj prepoznao istinsko božanstvo. Pjeva ona o smislu prošlosti i sadašnjosti, naravi poganskih bogova i Krista, živih i neživih bića i još o mnogočemu što oštrooko promatra i kritički promišlja na pozornici prostora i vremena. Roman Sfinga Veljka Barbierija meditacija je o civilizaciji Sredozemlja, propitkivanje smrtnosti i besmrtnosti, ljubavi i prolaznosti, istodobno vješt traktat o ljudskoj prirodi, našim strahovima i taštinama, ušuškan u ruho zavodljive priče. Gotovo hipnotičnim ulančavanjem stiliziranih rečenica Veljko Barbieri fabulira o počecima našeg doba i ispisuje pripovijest čvrsto utisnutu u tematsku nišu povijesti Mediterana, svoje cjeloživotne okupacije.

Ovaj se „roman u pjevanjima", stoga, čita kao vrlo osobna, angažirana i uzbudljiva posveta jednom gradu te tako zatvara autorovu romanesknu Splitsku trilogiju.