Tijela bez težine

Tijela bez težine kompleksan je roman napisan gotovo bestežinskim stilom. Naime dok Luisellina proza u ovome romanu naizgled glatko teče, obogaćena suptilnim poetskim i filozofskim elementima, njegova je struktura zamršena i majstorski izvedena. Roman donosi dvije glavne fabularne linije, jednu u prošlosti i povezanu s imenom Gilberta Owena, već pomalo zaboravljena meksičkog modernističkog pjesnika koji je živio u prvoj polovini 20 stoljeća. Njegovu pak poeziju i životnu putanju koja ga je odvela u New York istražuje mlada spisateljica i prevoditeljica iz sadašnjosti, nastanjena u spomenutom gradu, protagonistkinja romana. Dvije će se spomenute linije radnje malo-pomalo u romanu međusobno približavati.

Upravo će New York biti mjesto radnje Tijela bez težine, gdje će se prošlost i budućnost protagonistkinje presijecati s onom Gilberta Owena, ali i velikana svjetske književnosti poput Ezre Pounda, Louisa Zukofskog i Federica Garcíje Lorce. Njujorška podzemna željeznica ukazuje nam se kao svojevrsni Had koji udomljuje duhove spomenutih pisaca, okomica koja omogućuje prodor kroz vrijeme. Jer New York, reći će jedan od pripovjedača romana, počinje se zamjećivati odozdo, iz njegova metroa. Tijela bez težine roman je koji svakako ima težinu, koji nas osvaja svojom fragmentiranom formom, poetskim elementima, melankolično-buntovnim stilom, misaonim pronalascima, a nadasve kao zaokruženo umjetničko djelo.

Prijevod: Matija Janeš.