Čovjek, prošlost, vrijeme

...čitatelju bi se s pravom moglo učiniti da su se proučavatelji književnosti zaželjeli "stvarnoga svijeta". Da su poput antropologa odlučili razmišljati o stvarnim, a ne fikcionalnim ljudima, geografskim prostorima i povijesnim vremenima. Čini se kao da je riječ o odluci da se piše o problemima koji prekoračuju sferu čisto estetičkoga oblikovanja i zadiru u "pravi život".
Dakako, odmah valja naglasiti da je pomisao na neki "stvarni svijet" i "pravi život" u smislu neke autentične preddiskurzivne zbilje koja bi se doista objektivno prikazivala u antropološkim monografijama ili bilješkama s terena - čista iluzija. I sami su antropolozi, raspravljajući o tekstualnoj ustrojenosti svojih etnografskih zapisa, osvijestili činjenicu da su ti zapisi prije "invencija, nego reprezentacija drugih kultura", da ih je najbolje shvaćati samo "djelomičnim istinama" ("partial truths") i da se, zapravo, "sve što se pojavljuje kao 'stvarno' u povijesti, društvenim znanostima, umjetnostima pa čak i u svakodnevnom govoru može analizirati kao restriktivan i odrediv skup društvenih kodova i konvencija" . No, problem "krize reprezentacije" drugih ili vlastite kulture, na koji je upozorila antropologija osamdesetih godina 20. stoljeća, pokazujući time visok stupanj strukovne samorefleksije, posebno je pitanje u koje ne bi imalo smisla podrobnije ulaziti na ovome mjestu.