Srijeda
17.12.2014.

Domoljubne misli




A+ A-

Antun Gustav Matoš rodio se u petak 13. lipnja 1873. u srijemskome selu Tovarniku na istočnome rubu Hrvatske. Po riječima Matoševe majke babica je primivši novorođenče rekla: 'Ovaj Vaš mali bit će velik čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali – mnogo će i trpjeti.' Obitelj se već 1875. preselila u Zagreb, pa Matoš za sebe kaže da je rodom Srijemac, a odgojem Zagrepčanin. Budući da ni drugi put nije položio sedmi razred gimnazije, među ostalim zbog nedovoljnoga iz hrvatskoga jezika, roditelji ga šalju u Vojni veterinarski institut u Beč, ali gubi stipendiju, vraća se 1892. u Zagreb i objavljuje svoju prvu pripovijetku Moć savjesti u 'uglednome' Vijencu, 'kada balavcima bijahu otvoreni samo stupci Brašljana i Pobratima'. Nakon služenja vojnoga roka u Kutjevu i Potkivačke škole u Zagrebu dezertira u ljeto 1894., skita se po rodnoj Slavoniji, uhićen je kao vojni bjegunac u Mitrovici i zatočen u Petrovaradinskoj tvrđavi, odakle bježi u Srbiju i Beograd. Tako počinju Matoševa europska lutanja: sedam godina u Beogradu (prvi put u obrenovićevskoj prozapadnoj Srbiji od 1894. do 1898., drugi put u karađorđevićevskoj nacionalističkoj Srbiji od 1904. do 1908.), godinu i pol u Ženevi (1898.–1899.) te pet godina u Parizu (1899.–1904.). Ako se tomu dodaju kraći boravci u Beču, proputovanja kroz München i dva zdravstvena putovanja u kasnim godinama, mjesec dana u Firencu 1911. i dva mjeseca u Rimu 1913., Matoš je bio kulturni nomad koji se napajao na različitim europskim izvorima i uspostavio svjetske standarde modernoj hrvatskoj književnosti.

U nesređenim životnim prilikama i teškim okolnostima izbjeglištva Matoš je bio profesionalni pisac: živio je isključivo od svoga pera. Pisao je u svim žanrovima, od lirike, umjetničke proze i putopisa do novinskih feljtona, eruditskih eseja, kritika i polemika. Po zastupljenosti svih žanrova, po ostvarenim estetskim vrijednostima, po širini svoje erudicije i univerzalnosti svoga duha Matoš je moderni klasik hrvatske književnosti.

Gradovi u kojima je boravio i kroz koje je lutao nisu samo prostori Matoševe biografije nego i mjesta njegove poetike. U Beogradu se oblikovao kao novinar, kritičar i pisac. Nakon što mu se ukočila desna ruka tu je napisao svoju prvu javno objavljenu pjesmu Utjeha kose 1906. U Ženevi se upoznao s idejom krajolika u Rousseaua i H.-F. Amiela, koja će u susretu s M. Barrčsom utemeljiti njegovu teoriju i estetsku praksu krajolika. Neposredno nakon dolaska u Pariz napisao je simbolističku novelu Camao, o kojoj Vladimiru Tkalčiću piše da će biti 'najbolje od svega' što je dosad tiskao. U Parizu je nastalo petnaestak novela, među kojima su i mnoge antologijske poput Nekad bilo, sad se spominjalo, Balkon, Cvijet sa raskršća, Put u ništa, Samotna noć i dr. Pariz je mjesto glasovitih feljtona objavljenih u knjigama Dojmovi i Ogledi, koje je s Pariške svjetske izložbe 1900. pisao za Hrvatsko pravo lamentirajući nad činjenicom što Hrvatska nema samostalan paviljon i diveći se čudima moderne civilizacije. Firenca i Rim mjesta su njegovih zanosnih eruditskih feljtona o europskoj umjetnosti i kulturi, a doživljaj crne gondole kao lijesa za kratkoga boravka u Veneciji, Rima kao 'Smrtigrada' kulture i crnoga jezera Nemi kao 'groba' Matoševi su doživljaji i slutnje blize smrti. Napokon, Zagreb je mjesto Matoševih političkih feljtona, raskošnih putopisa zagrebačkom okolicom i polemika sa svojim 'dragim suvremenicima'. Tu je u okršajima na domaćoj političkoj sceni oblikovao ideju hrvatske nacije, a u dodiru sa zagrebačkom okolicom razvio ideju i estetsku praksu krajolika. Nakon uzaludnih liječenja u inozemstvu i nekoliko teških operacija grla u Bolnici sestara Milosrdnica u Zagrebu Matoš je umro 17. ožujka 1914. Njegova posljednja pjesma, napisana nekoliko dana prije smrti, bio je sonet Notturno u kojoj se lirski subjekt miri s kozmosom: 'blaga svjetlost sipi sa visina', a 'željeznicu' Matoševa života 'guta već daljina'.

Prvi dojam današnjega čitatelja koji uzme u ruke dvadeset svezaka Matoševih Sabranih djela svevremena je vrijednost njegove umjetnosti i neobična privlačnost njegovih ideja i misli u feljtonističkoj i publicističkoj djelatnosti. Nije čudno što su Matoševe novele, pjesme i putopisi jednako umjetnički vrijedni kao i u vrijeme svoga nastanka. Kao zaljubljenik u estetsku formu, larpurlartist i poklonik svjetske kulture Matoš je u svojim umjetničkim žanrovima stvorio univerzalne estetske oblike onkraj povijesnih stilova u kojima je pisao i ideja koje je zastupao. Ono što je doista čudno, pa i fascinantno, to je zarazna privlačnost Matoševih ideja i misli koje je izricao u nefikcionalnim žanrovima – putopisima i feljtonima, esejima, književnim i drugim kritikama, polemikama, pismima i bilježnicama.
Jedan je razlog privlačnosti Matoševih ideja i misli u njemu samome. Matoš je i kao feljtonist i publicist bio umjetnik, i to umjetnik kalamburne polemike, humora, jezičnih igara i karikature, a sve po načelu, kako je i sam istaknuo, da se bolje novinarstvo već stopilo s literaturom. Kao zabrinuti domoljub i kulturni Europljanin pisao je o svim temama onodobne hrvatske zbilje i moderne civilizacije, od neriješenoga nacionalnog pitanja Hrvatske na izdisaju Austro-Ugarske Monarhije, gospodarskih i društvenih problema do znanstveno -tehnoloških dostignuća, feminizma, športa, mode i ekoloških pitanja. Matošev najdraži 'discipulus' Ujević rekao je o svome učitelju: 'Ne bijaše mislilac, ali bijaše nešto daleko bolje od toga kako je nestalna stvarnost bolja od ukrućene ideje'. Matoš nije stvarao 'ukrućene ideje', nego umjetničke slike – imagološke konstrukte. U svojim mislima i idejama Matoš je tvorac modernoga hrvatskoga kulturnog imaginarija – carstva slika o svim pojavama nacionalnoga života i mentaliteta, europske kulture i civilizacije, rodnih odnosa i ljudske naravi. Bili su to lucidni uvidi, često stereotipi, od kojih su mnogi u optjecaju i danas.

Drugi je razlog privlačnosti Matoševih ideja i misli u nama. Mi smo se u mnogim sferama političkoga, društvenoga i kulturnoga života vratili u Matoševo doba. Matoš je živio i pisao u doba prve globalizacije, liberalnoga kapitalizma i nadnacionalne zajednice Austro -Ugarske Monarhije. Mi živimo u doba druge, još izazovnije globalizacije, ultraliberalnoga kapitalizma i nove nadnacionalne zajednice Europske unije. Mnoga pitanja o kojima je Matoš raspravljao danas se postavljaju žešće nego u njegovo doba. Tako su Matoševe misli i ideje dobile na početku 21. stoljeća čar začudne aktualnosti.

Već sto godina poklonici Matoševe umjetnosti pokušavaju odgovoriti na pitanje u čemu je tajna jednoga od najvećih pisaca hrvatske književnosti. Po Ivi Andriću Matoš je 'gospodar riječi', po Stanislavu Šimiću on je 'pravio vrijeme, a ne vrijeme njega', po Albertu Bazali bio je 'dosljedan samo u nedosljednosti'. Matoš je sam o sebi rekao da je on prvi hrvatski pisac koji je od svoga života napravio 'roman, umjetničko djelo, kao da sam sebe slikam'. Možda je upravo u tome čudesnom spoju umjetnosti i biografije, visokih estetskih standarda i nepotkupljivoga novinarstva, dosljednoga hrvatstva i kulturnoga europejstva neodoljiva privlačnost i aktualnost 'magičnoga trigrama' hrvatske književnosti – A. G. M.-a. Krleža je pisac. Matoš je legenda i mit. O tome svjedoči i ova knjižica – citatna bisernica.
(Dubravka Oraić Tolić)

 

POVRATAK NA VRH STRANICE