Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika

Za lingvističke se zakonitosti kaže da su zakonitosti koje upravljaju jezikom (pa onda i hrvatskim jezikom) kao sustavom, a za sociolingvističke – jezikom (pa onda i hrvatskim jezikom) kao standardom. Pritom se obrazlaže što je to jezik kao sustav i što jezik kao standard.

Nakon toga se objašnjava što je to hrvatski jezik kao standard i što mu je osnovica u smislu jezika kao sustava. U vezi s time uspostavljaju se odgovarajući odnosi među hrvatskim dijalektima i utvrđuje njihova uloga u stvaranju hrvatskoga standardnog jezika.

Nakon toga se pristupa njegovoj polifunkcionalnosti, što čini središnji dio knjige. Pokazuje se kako je svaki standardni jezik, pa onda i hrvatski standardni jezik, polifunkcionalan, da ne funkcionira na jedan, nego na onoliko načina koliko je životu društva koje se njime služi potrebno. Na jedan naime način funkcionira u znanosti, na drugi u administraciji, na treći u novinarstvu, na četvrti u beletristici i na peti u svakodnevnome razgovoru. Te se njegove funkcije nazivaju funkcionalnim stilovima, pa se govori o znanstvenome funkcionalnom stilu, o administrativnome funkcionalnom stilu, o novinarskome funkcionalnom stilu, o beletrističkome funkcionalnom stilu i o razgovornome funkcionalnom stilu.

Posebna je pozornost posvećena beletrističkome funkcionalnom stilu. Pokazuje se kako se jezik beletristike (kao izrazito individualan) može promatrati i kao jezik sui generis, tj. izvan funkcionalnih stilova standardnoga jezika. U tome se slučaju stil kojemu pripada može nazvati individualnim – za razliku od funkcionalnih stilova, koji su kolektivni. Stoga će se znanstvena disciplina koja se njime bavi zvati individualnom stilistikom, a znanstvena disciplina koja se bavi funkcionalnim stilovima ­kolektivnom stilistikom. To je razlog zašto je u knjizi i nekoliko tekstova iz individualne stilistike.