Lipicanci

Glavna tema knjige Lipicanci (naslov izvornika: Dier, bovendier, doslovno prevedeno: Životinja, nadživotinja) naizgled je vrlo posebna životinja: najstarija kultivirana pasmina konja — lipicanac. Westerman je ispričao tu priču na sebi svojstven način, kao vrlo osoban dijalog s 'glavnim protagonistom'. Ali lipicanac u stvari nije glavni protagonist ove knjige, nego samo lajtmotiv, misao vodilja, oko koje autor isprepliće cijeli niz priča, često se udaljavajući od teme, da bi se opet vratio na polaznu točku. Stvarna tema knjige nije samo jedna, autor dotiče i isprepliće niz tema u fascinantnu cjelinu. Jedna je od njih svakako pitanje koju ulogu igra nasljednost a koju okolina u nastanku odnosno izraženosti rasnih obilježja (nature vs. nurture) — u konja kao i u ljudi (npr. suludih pokušaja 'oplemenjivanja' pod Hitlerom, Staljinom i Ceausescuom) sve do genetskih laboratorija našeg doba. To se pitanje uvijek iznova tematizira u ekskursima o Mendelu, Lisenku, rasnoj ideologiji nacista, miješanju naroda i narodnosti u bivšoj Jugoslaviji. Jednako važnu ulogu ima i pitanje oblikovanja/definiranja jedne životinjske pasmine prema zamislima i predodžbama ljudi, kao uostalom i ljudi samih u zadanim društveno–političkim uvjetima (u fašizmu i u komunizmu). Naposljetku, tu je i pitanje odnosa čovjeka i životinje.

Westerman svoju priču priča iz različitih perspektiva, na temelju burne povijesti raznih ergela lipicanaca (Lipica, Hostau, Lipik) — što je ujedno i povijest 20. stoljeća. 'Ako dotakneš lipicanca', rečeno mu je još kao dječaku, 'dotičeš povijest.' Tu izjavu nikad nije zaboravio, i ovom svojom knjigom zaronio je u povijest Europe: rekonstruirajući povijest četiriju naraštaja rasnih konja i prateći ih po cijeloj Europi, od carskih ergela i jahaonica u Beču, preko propasti Habsburške Monarhije, kroz oba svjetska rata i, na koncu, rata na Balkanu.

Prevela: Maja Weikert Lozica