Masovno ubojstvo nije moderan izum. Povijest je puna neprijateljstava među zajednicama i sektama, uvijek uzajamno štetnih i potencijalno destruktivnih, koja često buknu kao otvoreno nasilje, ponekad odvedu do pokolja, a u nekim slučajevima rezultiraju zatiranjem cijelih populacija i kultura. Na pojavnoj razini, ta činjenica negira jedinstvenost holokausta. Posebice se čini da negira prisnu povezanost holokausta i modernosti, "afiniteta po izboru” između holokausta i moderne civilizacije. Ona umjesto toga sugerira da je ubilačka mržnja spram zajednica uvijek bila uz nas i vjerojatno nikada neće nestati te da je u tom smislu jedini značaj modernosti to što, suprotno svojem obećanju i raširenim očekivanjima, nije izgladila doista oštre rubove ljudskog suživota pa tako nije donijela konačan kraj čovjekovoj nehumanosti spram čovjeka. Modernost nije ispunila obećanje. Modernost nije uspjela. Ali modernost ne snosi odgovornost za epizodu holokausta – jer genocid prati ljudsku povijest od početka. Pogubno je naslijeđe holokausta to što današnji progonitelji mogu nanositi nove boli i stvarati nove generacije žrtava koje željno čekaju svoju priliku da učine to isto, djelujući u uvjerenju da se osvećuju za jučerašnju bol i odvraćaju sutrašnje boli; drugim riječima, uvjereni su da je etika na njihovoj strani.
Modernost i holokaust, po mnogima najbolja knjiga Zygmunta Baumana, raspravlja o tome što nas sociologija može naučiti o holokaustu, odnosno, još preciznije, čemu holokaust može podučiti sociologiju. Ne postoji ništa nalik ovakvom radu u sociološkoj literaturi. Ova suptilna, ali snažna i pomalo uznemirujuća knjiga ostavit će traga ne samo u struci, već i svugdje gdje postoji želja za proučavanjem ovog užasavajućeg fenomena nešeg vremena. Modernost i holokaust bit će nezaobilazno štivo za sve one koji se bave sociologijom, političkim znanostima i judaistikom, ali ima potencijal doprijeti i do puno šire publike.
S engleskoga preveo Srđan Dvornik.
