Objava po povratku iz crne šume : simboli vječnog sazrijevanja

Knjiga donosi pedesetak eseja i kratkih proznih tekstova koji propituju mjesto književnosti u današnjem svijetu, njezinu moć/nemoć u odnosu na druge vidove ljudskog djelovanja, s time da ostavlja široki prostor za daljnje razmišljanje – traženje svakog čovjeka putem onoga što je ostalo sačuvano od numinoznog, produhovljenog, a da ne pada u banalnost onoga što ćemo danas olako spremiti u ladicu 'ezoterije' ili 'filozofije duha'. Os oko koje se gradi tema knjige jest da je suvremeni čovjek na specifičan način kastriran od vlastite biti. Svaki tekst je tako pokušaj osvještavanja da nismo samo tijelo, da duboko u sebi nosimo nekakvo davno zaboravljeno mjerilo ili kompas što i kako treba učiniti.

Knjiga je temeljena na tekstovima koje je autor godinama objavljivao na portalima ili u tiskanim medijima kao i na vlastitim mrežnim stranicama, no uz znatne izmjene, dorade i dopune vezane uz pozive na literaturu. Tu je i četrnaest dodatnih tekstova koji pobliže doznačuju čitatelju sintetsku misao: književnost jest vrsta izraza ljudske duhovnosti i ona ima značajno, iako podcijenjeno mjesto u cjelokupnom djelovanju suvremenog čovjeka. Ona stoga manifestira ljudski put stjecanja iskustva u svijetu – ne bi li čovjek na tom specifičnom putu sazrijevanja postigao svoje vlastite intrinzične ciljeve – a to je samoaktualizacija, osjećaj čovjeka da pripada svijetu i da djeluje u njemu na posve široko shvaćen način dobroga.

Eseji o pojedinim knjigama navode na nova čitanja cijelog niza autora (Zagorac se referira se na više stotina autora i na njihova konkretna djela i to od konkretne današnje produkcije neposrednog kruga autora koje osobno poznaje do općepoznatih djela), no cjelokupna knjiga predstavlja metaforu danteovskog silaska u pakao, prolaska kroz čistilište i dolaska u raj – konkretno, prihvaćanje čovjeka kao cjelovitog bića.

Simbolički, knjiga započinje s esejom o susretu s Kamovljevom književnošću, no Kamov ne predstavlja centralnu temu, već (ne)mogućnost odnosno sposobnost njegove (i ne samo njegove) književnosti za preobražaj svijeta.
Jedna od temeljnih teza jest da je umjetnost, u ovom slučaju književnost, manifestacija ljudskoga mita i da ju je potrebno vrlo pažljivo osluškivati-čitati-pratiti ne bi li se došlo do onih krucijalnih tema koje čovjekov život danas čine specifično složenim – egzistencijalna tjeskoba i pitanje smisla tu su na središnjem mjestu, čak i po zadovoljavanju prethodnih potreba.

Kako je s protokom vremena došlo do okoštavanja i kompromitacije cijelog niza disciplina, kako je znanost postala metoda same tehnologije, kako je filozofija umjesto da je ustrajala na svojim bitnim pitanjima, postala izvor cijelog niza novih nasilnih praksi, tako se pokazalo da je sama književnost, umjetnost u najširem smislu riječi, preostala jedinim utočištem ranjenog čovjeka koji se teško ili nikako nosi s izazovima svakodnevice – oskudica, nasilje, opresija, beznađe, depresija, samoubojstvo, gubici. Umjetnost to pažljivo bilježi i notira, dozvoljava nova čitanja i interpretacije i daje gotovo beskonačne nizove odgovora – dakle, ponaša se kao mit, kao opis stanja donesen metaforički i kao praktični vodič nesređenog i zbunjenog čovjeka. Prošireno na još dalje i dublje, odnosi se na vječna pitanja odnosa čovjeka i prirode i odnosa čovjeka i boga koji više nije izvan, nego je u čovjeku, prisutan, ali zakopan.

Knjiga je dostupna i u Issuu formatu te se besplatno može downloadati s ovog linka.