Spoznaja i prevođenje

Polazeći od uvida da je prevođenje antropološka konstanta ljudskog bića ("najdivniji dokaz da čovječanstvo još uvijek postoji") i uvjet mogućnosti spoznaje u humanističkim znanostima, autorica mnogobrojne tematske niti knjige Spoznaja i prevođenje skuplja u glavnu tezu, prema kojoj je prevođenje filozofski problem sa svim praktičnim i teorijskim posljedicama koje odatle proizlaze. Premda se spoznaja i prevođenje mogu činiti različitim predmetima odnosno pojmovima, autorica ih, nakon što ih je provela kroz mnoge kontekste filozofije jezika, tretira konceptualnim parom: spoznaja u cijelom nizu svojih aspekata nastupa kao prevođenje ili pak pretpostavlja prevođenje, a prevođenje pak sa svoje strane nastupa kao spoznaja ili pak praksa koja realizira spoznajni odnos. Svi problemi i sva dostignuća prevođenja – problemi su i postignuća spoznaje. Sve poteškoće prevođenja, a posebno problem prevodivosti i neprevodivosti, istovremeno su i izazov epistemologiji. Zbog toga bi se, elaborira autorica, filozofija i filologija trebale odreći osjećaja vlastite nadmoći i prihvatiti kao aksiom da imaju što naučiti jedna od druge. U slučaju konceptualno teških prijevoda, filolog neće moći točno odrediti temeljne konceptualne jedinice filozofskog teksta, a filozof neće moći dosljedno provesti i sačuvati u novom tekstu tuđe iskustvo izraženo u riječima. Filozof čuva misao, predmetnost, filolog adekvatnije prikazuje stil. Općenito, međuodnos filozofije i filologije – ljubavi prema mudrosti i ljubavi prema riječi – univerzalni je problem europske kulture.
U prvom dijelu knjige, Spoznaja i jezik, razvija se misao o jeziku i o sazrijevanju pretpostavki za filozofiju prevođenja pod utjecajem francuskog strukturalizma (Lévi-Strauss), poststrukturalizma (Foucault, Derrida) i strukturalne psihoanalize (Lacan). U drugom dijelu, Prevođenje, recepcija, razumijevanje, obrađuju se teme povijesti prevođenja i recepcije francuske humanističke misli 1960-1980-ih u Rusiji.