Četvrtak
19.07.2012.

Criticize this!: 'Kosturi okruga Madison'




Extra_large_mostovi_okruga_madison
A+ A-

ŽENA (O) ŽENI
Vedrana Rudan: Kosturi okruga Madison (V.B.Z., Zagreb, 2012.)

Moj život je kao roman i da ga se objavi, dobro bi se čitao jer sve žene ovoga svijeta imaju doma tvoga oca a ni jedna ne ode sa svojim Klintom.  (Vedrana Rudan: Kosturi okruga Madison)

Odabrani citat izgovara sedamdesetšestogodišnja Antonija Pavić, glavna junakinja najnovijega romana Vedrane Rudan Kosturi okruga Madison, obraćajući se svojoj kćeri Ani u pismu u kojem joj nastoji objasniti svoj život kako bi je distancirana kći napokon upoznala nakon njezine smrti. Autorica uspostavlja intertekstualnu vezu s poznatim ljubavnim filmom Mostovi okruga Madison (1995), nastalom prema istoimenome romanu R. J. Wallera iz 1992., u kojemu se kućanica Francesca (Meryl Sreep) ludo zaljubljuje u fotografa Roberta (Clint Eastwood), ali ne odlazi s njime zbog odgovornosti za dom, supruga i djecu. Rudanica pak sličnu radnju postavlja u Rijeku gdje spomenuta Antonija sa svojih sedamdesetak godina napokon pronalazi ljubav izvan braka što je navodi na preispitivanje ženine uloge u društvu i braku, vlastite seksualnosti te promišljanje svojih najintimnijih odnosa s mužem i kćeri. Kao što pokazuje uvodni citat, Antonija je razapeta između ljubavi i dužnosti te se zbog toga poistovjećuje s Francescom iz filma, i tu razapetost želi podijeliti sa svojom kćerkom. Priča je to o dvama ljubavnim trokutima, jedan čine Antonija, njezin suprug i Lovro Prpić, a drugi čine Ana, njezin suprug i njegova ljubavnica Tanja.

Supostavljajući te dvije ljubavne priče, autorica odlično pokazuje razliku između ženina položaja danas i prije kojih pedesetak godina, stavljanjem naglaska na ženin doživljaj vlastite seksualnosti i uloge u muško-ženskome odnosu. S jedne se strane odvija priča o majci koja je cijeli život provela u ulozi tipične 'čuvarice kućnoga ognjišta', pasivna žena koja nije mogla ostaviti muža, iako ga nije voljela i u tome se odnosu osjećala potlačeno, a s druge strane upoznajemo njezinu kćer, aktivnu ženu kojoj posao omogućuje stalna putovanja i koja zarađuje više od svojih muževa, ženu koja se koleba oko toga treba li uopće stupiti u brak i roditi, ženu koja ostavlja svojega prvog muža zbog mlađega muškarca bez obzira na sina iz prvoga braka.

Iako autorica temi ne pristupa najozbiljnije, to nas ne sprečava da tekstu pristupimo krajnje odgovorno te ga čitamo kao znak rodnih i kulturoloških razlika. Ono što iskače iz teksta, način je na koji odnos žene prema vlastitome tijelu oblikuje njezin položaj u društvu te kako njezina (ne)svjesnost o vlastitoj seksualnosti oslikava i njezin cjelokupan odnos s muškarcem. Podsjetimo se ovdje kritičarke kulture Laure Kipnis koja je naglasila kako upravo ženin odnos prema vlastitome tijelu sprečava napredak njezina položaja, pa i to kako je stalna ženina potreba za uljepšavanjem svoga tijela odraz interioriziranoga manjka i osjećaja manje vrijednosti u odnosu na muškarca. Opisujući scene spolnih odnosa iz života majke i kćeri, Rudanica uspješno dočarava ovakve teze, najavljujući kako su svijest o vlastitome tijelu i aktivnost u seksu preduvjeti za slobodniji život žene. Ukoliko žene ne posjeduju svijest o vlastitome tijelu, njihovo tijelo u potpunosti može posjedovati muškarac. Možda je najupečatljiviji lajtmotiv romana stoga slika starice Antonije koja svih tih godina braka klečeći obavlja felaciju svome suprugu, što simbolizira njezinu potlačenost u braku iz kojega nema hrabrosti izaći. Naravno, i posjedovanje svog dinara i svog ključa također je nužno za slobodu žene, zaključit će Antonija nakon svega proživljenoga, što će nas odmah podsjetiti na misli Virginije Woolf iz Vlastite sobe.

U romanu se izmjenjuju Antonijina pisma upućena kćeri s poglavljima koja su ispripovijedana u 3. licu, a šire perspektivu na ostale likove iz ljubavnih trokuta. Takvo izmjenjivanje doprinosi dinamici romana, a i upotpunjuje sliku muško-ženskih odnosa dajući nam kratki uvid u svijest ostalih likova. Naime, Antonijina pisma pisana su razgovornim stilom, jezik je to veoma jednostavne sintakse, aktivnih rečenica i čestih ponavljanja. Nerijetko je upotrebljen konektor onda kad se prepričava te su dopuštene i pravopisne i gramatičke pogreške, poput pogrešnoga pisanja stranih imena ili prijedloga s/sa: Onda vidimo Meril s mužem u kamioncinu. Kiša. Meril kaže: 'Što želite za večeru?' Ulazi u dućan, izlazi sa velikom papirnatom vrećom u rukama, vraća se u kamion, vidi Klinta kako stoji na kiši. Stil kojim se koristi autorica stoga čini tekst pisma vjerodostojnim, ali i posebno lakim štivom. Poglavlja koja ne piše Antonija, nego su ispripovijedana u 3. licu, ne udaljuju se mnogo od takvoga diskursa, to je tipičan jezik i leksik ljubavnih romana. Ona se odvijaju sva kod Koreanca koji se bavi akupunkturom, a svaki od likova leži na stolu četrdeset i pet minuta pri čemu promatramo njegovu struju svijesti. Tako su vrlo smjelo upotpunjena neka mjesta iz Antonijinih pisama, a zanimljivo je kako su ta poglavlja imenovana prema tjelesnoj povredi ili boli lika koji dolazi na terapiju ('Migrena', 'Koljeno', 'Ruke', 'Noge', 'Stopalo', 'Kuk', 'Hormonalne tegobe', 'Depresija'). Činjenica da se autorica pobrinula za kompoziciju svoga romana, udaljava njezin roman od trivijalne književnosti.

Moglo bi se reći da je ovo roman o tijelu, tekst žene koja progovara o ženskome tijelu, o tome kako je teško nositi se s njime. Predočava nam se žensko tijelo koje je staro, bolesno i godinama podređeno muškome tijelu, i sve to kroz smijeh i suze, zbog čega će Kosturi okruga Madison figurirati na granici između lakoga ljubavnoga romana i ozbiljnije literature, sve ovisi s kojega mu kuta odlučite pristupiti. Ono što se sa sigurnošću može reći jest to da se u romanu očituje nerazriješiv rascjep između onoga što žena želi i onoga što bi žena trebala, a o čemu žena najčešće šuti. Rudanica ruši sve iluzije o braku, ali i o ljubavi, njezina glavna junakinja nakon svega nimalo ne vjeruje u instituciju braka, a naglašava i kako djecu na bi imala kad bi mogla krenuti ispočetka. Naposljetku, simptomatično je kako će glavna junakinja htjeti da se o njezinu ljubavnom trokutu čita tek nakon njezine smrti jer je seksualni život žene u našoj sredini još uvijek tabu, posebno među starijim ženama, a gotovo ponajviše kad se radi o odnosu majke i kćeri. Brojne su feministkinje, poput Luce Irigaray, često naglašavale kako bi upravo taj odnos trebao biti fundamentalan u društvu te kako bi iz toga odnosa žene ponajviše mogle naučiti, izmjenjujući i razvijajući svoje specifično žensko iskustvo. Zato slobodno uzmite ovaj roman u ruke, čitat ćete ga lako, a saznat ćete one intimne sitnice koje žena ženi, a posebno majka svojoj kćeri, gotovo nikad ne može priznati.

Piše: Kristina Špiranec
foto: Mostovi okruga Madison (r: Clint Eastwood)
 

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.