Četvrtak
31.05.2012.

Criticize this!: 'Vremenska petlja'




Extra_large_piramida_u_visokom
A+ A-

POVIJEST ILUZIJA I ILUZIJA POVIJESTI
Nenad Veličković. Vremenska petlja. Sarajevo: Omnibus, 2011

Nenad Veličković (Sarajevo, 1962) je bosanskohercegovački književnik, kolumnista i univerzitetski profesor. Iza sebe ima niz relativno uspješnih zbirki priča i romana. Vremenska petlja je njegov posljednji roman.

Vremenska petlja je svojevrsni silazak u mračne labirinte bosanskohercegovačkih mitova i povijesti, što je u neku ruku isto, budući da se na ovim prostorima nikada nije uspostavila jasna razlika između mita i povijesti. To je razlog radi kojeg se čak i zvanična povijest falsificira, a sve pod paravanom naučne utemeljenosti. Sam koncept povijesti je zasnovan na sumnjivim načelima (znamo da povijest pišu pobjednici), ali na ovim prostorima je koncept povijesti nekoliko malih naroda toliko paradoksalan, da izjeda i razobličuje sam sebe. Radnja romana Vremenska petlja je smještena u tzv. piramidu u Visokom, što je izvanredan odabir lokacije, budući da je okvir bosanskohercegovačke povijesti u romanu jedna građevina čije se postojanje dokazuje pseudo-povijesnim argumentima. Ako znamo da je zvanična povijest bh. naroda također jednim dijelom zasnovana na pseudo-povijesnim argumentima, onda je odabir prostora u romanu kvalitetan i duhovit.

Književnost i povijest su direktno suprotstavljene. Književnost je svojevrsna protuteža historiografiji, budući da je njen fokus perspektiva individue, dok se historiografija zasniva na kolektivnim društvenim procesima. Roman Vremenska petlja se ne temelji na perspektivi pojedinca, a čak bi se vrlo teško mogla izvesti karakterizacija glavnih likova u romanu, radi čega se može kazati da Vremenska petlja i nije tipični roman (u žanrovskom smislu), već da je riječ o pokušaju eksperimentiranja formom romana.

Glavni likovi u romanu su Dali, Suni, i Buba. Oni odlaze na izlet u Visoko, tačnije na piramidu, pri čemu hodajući kroz podzemne tunele, upadaju u tzv. vremensku petlju. Čitav roman se temelji na njihovim susretima s ličnostima iz različitih perioda bosanske povijesti – ban Kulin, Alija Sirotanović, Eugen Savojski, Mula Mustafa Bašeskija, Aleksa Šantić, Tito, Tvrtko Kotromanić, Gavrilo Princip itd. Svaki susret s nekom od navedenih ličnosti je zasebna cjelina, koja je organizirana na principu dramskih dijaloga. Prostor u romanu je organiziran kao prostor u drami, i on se mijenja onako kako se izmjenjuju i susreti s povijesnim ličnostima. U romanu je čak zastupljena i pjesnička forma, budući da se često prepjevavaju, odnosno parodiraju motivi iz narodnog pjesništva, ili je pak riječ o parodiji poezije kanonskih pjesnika.

Roman je izrazito fleksibilna forma, pa nije nimalo neobično ukoliko se poigrava književnim postupcima koji pripadaju drugim žanrovima, naravno pod uvjetom da ih na uspješan način asimilira. Postmoderna književnost je prepuna takvih primjera. Sada se nameće pitanje da li je Veličkovićev roman na uspješan način asimilirao elemente koji pripadaju drugim književnim formana, a prije svega se to tiče dramskih književnih postupaka, koji dominiraju. Vremenska petlja je u stvari romansirana verzija serije radio drama Vila Retorta. Samim time, ako su doživljaji Sunija, Dalija i Bube uspješno predstavljeni u formi radio drame, to ne znači da taj siže mora biti uspješan i u romansiranoj verziji. Ono što u romanu uvezuje sve epizode jeste zapravo pojavljivanje samog autora Nenada Veličkovića, kao književnog lika. Međutim, njegov je značaj u romanu s jedne strane neznatan, a s druge, taj lik je opisan kao neki pozorišni lutak, premda i povijesne ličnosti koje se pojavljuju u romanu više podsjećaju na pozorišne lutke, nego na stvarne likove. Sasvim jasno, roman Vremenska petlja teži demistifikaciji i demitologizaciji povijesti – znamo da na ovim prostorima povijesne ličnosti obično dobijaju i neki mitski oreol, koji vremenom potpuno proguta ono što su povijesni fakti njihove društvene uloge. Suni, Dali i Buba su također plošni likovi, i njihova je svrha prije svega da tokom susreta sa povijesnim ličnostima u njima aktiviraju određeni broj karakternih osobina, putem kojih bi se – na razni cjeline književnoga teksta – postigao efekat demistifikacije i parodije povijesti. Sve nam to govori da je riječ o zbiru književnih likova koji podsjećaju na pozorišne lutke, među kojima nema stvarne interakcije. Takvi likovi jesu podesni za radio dramu. Međutim, likovi koji se pojavljuju u romanu Vremenska petlja su previše mehanički čak i za dramski tekst. Šta se na osnovu navedenog može zaključiti? Sasvim je u redu ukoliko se pisac odluči od sižea radio drame oformiti roman. Međutim, da bi roman bio uspješan, on mora transformisati siže radio drame u onolikoj mjeri u kolikoj to zahtjevaju same zakonitosti forme romana. Ukoliko u nekom matematičkom sistemu izdvojimo jedan element, čitav sistem se ruši. Veličkovićev roman je poput kule od karata – ako izvadimo jednu kartu, urušava se čitava konstrukcija.

Sve navedeno nam kazuje da je Vremenska petlja roman s unaprijed zacrtanom tezom, i da joj je literarna strana potpuno podređena. Na početku ovoga teksta je bilo riječi o tome da Veličkovićev roman pretenduje da demistificira i demitologizira samu koncepciju povijesti naroda koji žive na ovim prostorima. Sama takva namjera piščeva je itekako vrijedna, budući da je upravo povijest (ali i književnost), zloupotrebljavana radi opravdavanja, ili proizvođenja društvenih sukoba, ratnih razaranja i tome slično. Međutim, povijest se može demitologizirati i demistificirati u formi eseja, ili u formama koje pripadaju akademskom žanru. Na koji je način najsnažnije moguće putem književnosti demistificirati povijest? Upravo autobiografskom pričom, ili iskustvom koje su i proizveli povijesni procesi, ratovi, totalitarna društvena uređenja. Naravno, to nije pravilo, budući da je napisan veliki broj izvanrednih romana, koji su na drugačije načine pristupali toj temi.

U romanu Vremenska petlja postoji mnogo vrijednih književnih elemenata, a sama ideja je također kvalitetna. Međutim, riječ je o romanu čija je forma previše krhka. Da li je moguće demistificirati povijest književnom stukturom koja je podređena unaprijed zacrtanoj tezi i koja se zasniva na mehaničkom zbiru cjelina? Na primjeru Veličkovićevog romana vidjeli smo da to nije moguće.

Piše: Marko Raguž
foto: zymurgeist (flickr)
 

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.