Četvrtak
24.01.2013.

Esej: Od anđela kuće do ljubavnice neprijatelja




Extra_large_u_zemlji_krvi_i_meda
A+ A-

Literatura:
Lana Bastašić, Vatrometi. Beograd: Čekić, 2011.
Melina Kamerić, Cipele za dodjelu Oskara. Sarajevo: Buybook, 2010.
Snježana Mulić, Povratak. Sarajevo: Buybook, 2009.
Ajla Terzić, Mogla je biti i prosta priča. Beograd: Rende, 2011.


Od anđela kuće do ljubavnice neprijatelja: ženski likovi u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti

Posljednjih desetak godina u zemljama regije ili geopolitički popularnije rečeno zemljama zapadnog Balkana, pojavio se niz autorica koje tematiziraju (poratnu) svakodnevicu i mjesto ženskog subjekta unutar nje. U kontekstu regije brojčano svakako prednjače autorice iz Hrvatske, no budući da je Bosna i Hercegovina vazda zanimljiv 'lakmus papir' za zbivanja u regiji, na ovom mjestu pozabavit ćemo se autoricama, odnosno likicama, te zemlje. Elementarne odrednice koje vežu autorice naslova analiziranih u ovom tekstu su: a) da su žene, b) da u svojim djelima tematiziraju 'danas i ovdje', c) da se to danas i ovdje prvenstveno odnosi na žene. Bez pretjerane želje da se upetljam u vječno živahnu dikusiju o tome što je to žensko pismo ili nedajbože écriture feminine, pri čitanju ovih knjiga ipak sam se u nekoj mjeri morala očešati o diskutabilne koncepte, bilo s američke ili francuske strane, i to u jednoj jednostavnoj mjeri – potrazi za onim političkim u knjigama suvremenih bosanskohercegovačkih autorica pri prikazima ženskih likova. Uzimajući u obzir i ulogu specifično ženskog iskustva u kreiranju narativa, ipak mi je oko više zapinjalo za momente u tekstu koji dekonstruiraju određene patrijarhalne prakse, a što je posebno zanimljivo ukoliko to čine/ne čine (glavne) junakinje. Zašto je takvo što važno i zanimljivo, i zašto baš u Bosni i Hercegovini?

U zamršenim i antagonističkim odnosima 'književnosti naroda' Bosne i Hercegovine, problem 'ženskog pisma' i ženskog subjekta ili je marginalan, ili jednostavno ne postoji za književnu kritiku. Uostalom, mi doista (barem za sada) nemamo niti deklarirane feminističke književnosti, niti deklarirane feminističke kritike, niti književnog ili kakva drugog časopisa koji bi mogao biti mjesto za promociju čitanja i pisanja 'u ženskome ključu'. Prizivati vrijednosti ženskog autorstva, ženske povijesti i drugosti, te tako potencijalno uzdrmati kanonske nacionalne hijerarhije dapače se čini zazornim, u vrijeme starog/novog redefiniranja etničkih i nacionalnih prostora, iako će se naše konzervativne i uspavane kulturne i akademske institucije kad-tad nužno morati suočiti s problemom kulturalne 'nevidljivosti', već po samoj logici procesa uključivanja u europske integracije, ako ne zbog metode, onda makar zbog mode. Medutim, naš vlastiti promišljeni angažman bio bi od ključne važnosti, stoga što će inače politika kulturološkog nasljeđa u veoma bliskoj budućnosti biti suočena s novim valom kolonizacije, i to sada s pomoću na brzu ruku uvezenih teoretskih i kritičkih koncepata, koji bi onda mogli prouzročti nove pozljeđujuće konflikte na polju simboličke ekonomije.(1)

Budući da literatura koju pišu žene ima veliku ulogu u konstruiranju 'ženske povijesti', a koja je pak dijelom kolektivne memorije, vrijedi pogledati koje su rodne razlike u konstituiranju te memorije. U konstrukciji i reprodukciji nacionalnog identiteta žene zauzimaju centralno mjesto, kako u biološkom, tako i u kulturalnom i simboličkom smislu - tijelo žene poistovjećuje se sa tijelom zajednice te kao takvo 'utjelovljuje' granicu samog kolektiviteta (Yuval-Davis, 2004.). Na tom tragu zanimljivo je pogledati kakvi su ženski likovi u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti, kako se ponašaju, što rade i jesu li i dalje dolične razgraničavateljice nas od njih. S ciljem pripreme za čitanje daljnjeg teksta, ali i dalje bez želje za uplitanjem u diskusiju o ženskom pismu, ovdje navodim temeljne odrednice feminističkoga teksta: u njima progovara ženski glas, govori i pripovijeda iz ženske vizure i to o specifično (ponekad čak i jedinstveno) ženskom iskustvu (Zlatar: 2006).

Imajući na umu prethodno iznesene činjenice, za analizu sam odabrala sljedeće naslove: roman Ajle Terzić Mogla je biti prosta priča, zbirku kratkih priča Lane Bastašić Vatrometi, roman Snježane Mulić Povratak te zbirku kratkih priča Meline Kamerić Cipele za dodjelu Oskara.

Ovlaš gledano, navedeni naslovi malo toga imaju zajedničkog: u prvoj knjizi problematizira se život lezbijskog para u BiH, iz druge knjige je izdvojena priča koja ironizira (ili čak parodira) tradicionalno poimanje žene kao 'anđela kuće'; treća predstavlja pravi izazov za čitanje iz rodne/feminističke perspektive, dok posljednja knjiga svoj 'rodno osviješteni ulog' ne iskorištava do kraja. Utoliko imaju sličnosti što, barem u određenoj mjeri, svi naslovi tematiziraju rat, poratnu stvarnost te ljubavne nedaće i zaplete.

Lezbe kojih se treba čuvati

Esma, glavna junakinja romana Mogla je biti i prosta priča autorice Ajle Terzić, nekonvencionalna je mlada dama koja se, usprkos snažnom društvenom pritisku, odbija 'skrasiti', a sve u nadi da će doživjeti izuzetan događaj koji mijenja život. Taj događaj je, naravno, fatalni susret koji prerasta u veliku ljubavnu priču, a koja određuje daljnji tijek života i daje mu smisao. Susret se ubrzo i dogodi, samo što je fatalna ljubav u ovom slučaju - žena. Preispitivanje seksualne orjentacije te razmišljanje o tome gdje i s kime se skrasiti Esmini su glavni problemi koji čine okosnicu romana. Ljubavna priča dviju slučajnih suputnica, Esme i Roze, stvara narativni okvir u kojem se seciraju odnosi i uloge muškaraca i žena, kao i života na Balkanu i u Evropi. Problematiziranje statusa gej osoba u inozemstvu, ali i kod kuće, dočarava klaustrofobičnu situaciju i težinu odluke koju Esma mora donijeti, kao i raskorake između dvaju društava. Pored toga, zanimljivo je prikazan i društveni pritisak na mlade žene kojima je 'došlo vrijeme za udaju'. U skladu s tradicionalnim shvaćanjem dobre udaje kao idealnog utočišta i najbolje stvari koja se ženi u ovim nesigurnim vremenima može dogoditi, obitelj Esmi 'namješta' Mešu, manekena i pravu partiju, zubara s više no solidnim prihodima, koji joj u maniri poslovne ponude nudi brak, a potom daje slobodu u vidu odabira novih pločica i parketa. Činjenica da ona, iako svjesna da joj taj čovjek ni po čemu ne odgovara, do posljednjeg trenutka razmatra ponudu dovoljno govori o životnim i društvenim prilikama zemalja regije. Problematiziranje tradicionalne percepcije života kroz Esmina unutrašnja previranja ovdje postaje puno više od problematiziranja položaja gej osoba i preobražava se u generacijsko i kuturalno pitanje o dozvoljenim životnim odabirima i kovanju vlastite sreće na određenom geografskom području.

Postavljanjem lezbijske veze u središte priče, pri čemu su obje djevojke ironične, britke, kritične i emancipirane, snažno se odbacuju predodređeni patrijarhalni životni obrasci, no pored ove direktne poruke nekakva slojevitija interpretacija nije moguća. Jednostavna linearna struktura romana i jednako jednostavan pripovjedni postupak zaustavljaju nas na ovakvim prvoloptaškim zaključcima što, gledano iz aktivističkog konteksta, možda i nije zanemariva činjenica.

U susret gospođi Dalloway

Zbirka priča Vatrometi Lane Bastašić na suptilan i osjetljiv način 'obrađuje' čitav koloplet ljudskopravaških tema, od nasilja nad homoseksualnim osobama, ženskih prava, do lepeze poratnih tema kao što su problem mina i ratnih zločinaca. No kako ipak ne bi olako stekli dojam da se radi isključivo o angažiranoj prozi, valja istaknuti kako se u podlozi priča provlači intimistička tema potrage za identitetom, pri čemu spomenuta 'obrada' problematike drugih postaje gradivnim elementom bricolagea identiteta mladih protagonista. Iznimku među njima, kako generacijski tako iskustveno i obrazovno, čini supruga Hasana Avdića. Istoimena priča dočarava odnos supružnika u kojem je bit supruginog postojanja usluga mužu, sve što ona radi za krajnju svrhu ima veličanje supruga, pa tako i jedna mala priča objavljena u književnom časopisu. Večera organizirana za uži krug prijatelja povodom proslave objavljivanja priče ima za cilj pokazati kako je supruga Hasana Avdića objavila priču, dok on mali spisateljski uspjeh svoje supruge patronizirajuće ocjenjuje - simpatičnim. Iskreni i na momente djetinji narativni glas gospođe Avdić otkriva nelagodu spram finog društva svog supruga u koje se nastoji uklopiti iz samo jednog razloga – kako bi on na nju bio ponosan. Otkriva nam kako je dobila knjigu neke Virginije Woolf koju jako teško razumije te duhovito iznosi kako ne vidi zašto bi itko pisao o kuhanju ("Dosta mi je što non-stop kuvam, ne moram još i da pišem o tome i davim druge."), no za razliku od gospođe Dalloway odabir svog supruga nipošto ne dovodi u pitanje. Umjesto toga, povjerava nam razgovore s mužem iz kojih spoznajemo kako on ne samo da uskraćuje podršku u spisateljskim nastojanjima, već je opstruira i demoralizira, a vjerojatno i vara s kolegicom s posla. I kad se već zapitate u koje je vrijeme smještena ova priča u nju se upliće jedan kompjuter i ostavlja vas u nevjerici jer sve ostalo upućuje na radnju s kraja devetnaestog stoljeća. Povrh patroniziranja i svođenja na uslužni servis, supruga ne smije koristiti kompjuter, drugim riječima, zabranjeno joj je pisanje. Supruga Hasana Avdića time je zauvijek osuđena da ostane upravo to, bezimena supruga Hasana Avdića, "dobra žena koja miriše na kuhinju i ne vucara se po čaršiji".

Portretiranjem supruge Hasana Avdića kao priprostog i odanog 'anđela kuće' autorica podcrtava socijalnu opresiju nad likom. Naputak za ponašanje dobre žene dan je na početku i kraju priče gdje se opisuje jedna baka koja "nikada nije nosila parfem jer je to za kurve i prostakuše", koja je mirisala na sapun domaće proizvodnje i crveni luk i sjedila kod kuće. Hasanova supruga religiozno slijedi spomenuti naputak, utjelovljujući time viktorijanski (ali i naš!) ideal nesebične i submisivne supruge, čime se stvara veza sa već spomenutom gospođom Dalloway koju gospođa Avdić upravo čita i zbog koje je "umjesto da spremi večeru, dangubila cijelo poslijepodne". Naglašavanjem uloge 'anđela kuće' koji sve informacije o svijetu prima isključivo preko supruga, autorica otkriva njegovu dvoličnost i time zapravo ironizira tradicionalnu ulogu dobre žene. Ovakav postupak doveden je do vrhunca kada saznajemo da je pomno napisana priča poslužila suprugu za podupiranje noge stolića u hodniku.

Povratak ženskog kvislinga

Roman Povratak autorice Snježane Mulić tematizira provedbu Sarajevske deklaracije, odnosno rješavanje pitanja raseljenih i izbjeglih osoba. Priča prati sudbine nekoliko povratnika, ali i osoba koje trenutno žive u stanovima i kućama spomenutih povratnika, u raznim krajevima Bosne i Hercegovine. Sudbine likova čiju stambeno-povratničku problematiku pratimo isprepleću se na razne, ponekad i poprilično konfuzne, načine budući da paralelno pratimo životne nedaće šest, sedam likova. Kompleksna struktura romana novinarski izvještava o raznim ratištima, poratnim stanjima, pred i post-ratnim nacionalnim strukturama određenih krajeva, sučeljavanju malog pojedinca s krutom birokratskom strukturom kao i sa 'divljim zapadom' pojedinih krajeva gdje takva struktura samo djelomično funkcionira. Neovisno o nacionalnoj i/ili vjerskoj pripadnosti protagonista/kinja, autorica izjednačava sve žrtve određenih nemilih okolnosti i suosjeća sa njima, čime knjiga dobiva na dokumentarnoj vrijednosti, pri čemu je način na koji su priče donešene potpuno druga priča. Budući da bi se roman dao svrstati pod diskutabilnu kategoriju 'ratnog pisma' u kojem se "zgodno nastanjuje i feministička kritika muške, falocentričke dominacije" (Tonti, 2003.) tj. još diskutabilnije 'žensko pismo', postavlja se pitanje na koji način pripovjedači/ce svjedoče o ratu, odnosno tko govori u ime svih:

Kada je riječ o konstruiranju memorije u balkanskim kulturama, čini se iznimno važnim predstaviti razlike koje se očituju u pristupu događajima značajnim za povijest jedne kulture, nacije, a zasnovane su na rodnoj pripadnosti onih koji pomoću tih događaja na svojevrstan način konstruiraju povijest. U tom je smislu književni tekst jako zanimljiv jer se upravo preko teksta može otkriti koliki je značaj roda u konstruiranju povijesti. Bosanskohercegovačka muška i ženska književnost, koja tematski preferira ratna zbivanja na prostoru Bosne i Balkana tijekom devedestih, može se uzeti kao primjer koji, pored povijesnih značajki, otkriva kakvu je ulogu imala rodna pripadnost autora, odnosno autorica kada je riječ o konstruiranju sjećanja.(2)

Iz ovakve perspektive, u romanu Povratak za našu analizu najzanimljiviji je lik Amele, jedine žene prisutne među spomenutih šest, sedam glavnih aktera koji traže svoju kuću i istjeruju pravdu. Zaposlena u sarajevskom birou za povrat imovine, Amelina se životna priča isprepleće s onom Slobodana Boškovića, povratnika u čijem stanu u centru grada trenutačno živi. Neurotična i histerična Amela poigrava se njegovom sudbinom tražeći nemoguće isprave i dokumente, kao što je npr. potvrda da nije član Jehovinih svjedoka. Pored toga što svoj posao obavlja traljavo i krajnje neprofesionalno, Amela je u gradu poznata kao ona koja je spavala sa svakom vojskom ne bi li preživjela rat:

"Ali ti si bila u stranci, radila si sa najvećim glavešinama u ratu, zar si i pored toga morala zavisiti od paketa što ti ga šalje taj Bruno? – upitala ju je kolegica, znajući vrlo dobro da su Ameli vojnici po naredbi jednog uglednog člana stranke, na kućna vrata nosili ne samo drva, vodu i hranu, već i kozmetiku i garderobu. Kolegica se još uvijek dobro sjećala pjesmice koju je naučila od haustorske djece, a išla je ovako: Neko u rov, u lov, neko u šume što se snijegom bijele, neko u krevet kod Amele...".(3)

Ne samo da je oportunistički 'surađivala' sa svakim od koga bi mogla imati koristi, već završava s istim takvim muškarcem: spomenuti Bruno je stolar koji izrađuje ukrasne knjige od šperploče, kojeg ratni vihor dovodi na poziciju odlučivanja u mostarskom birou za povrat imovine, gdje svojom vještinom obrade šperploče prekraja stanove do neprepoznatljivosti, a čime oni postaju 'nepovratljivi' svojim prvotnim vlasnicima/cama. Bruno i Amela, jedini prikazani kao banalni i moralno upitni likovi na kraju završavaju zajedno jer, eto, kao takvi zaslužuju jedno drugo. Uopćeno gledano Amela je portretirana kao plitka, oportuna žena, stigmatizirana zbog svog kolaboracionizma, koja radi sve ne bi li preživjela, a što je nastavak 'tradicije' prikazivanja žene kao potencijalne izdajice, odnosno one koja neće ni dvaput promisliti prije no što izda čitav svoj narod. Manihejski prikaz ženskih likova kao s jedne strane, simboličnih nositeljica časti i identiteta, a s druge strane kurvi i izdajica, pri čemu su ovo potonje gotovo uvijek i samo žene, svakako nije rijetkost u knjigama i filmovima regije. Jedina razlika u odnosu na takve 'klasične' prikaze kolaboracionistkinja je što u ovom slučaju Amela za svoj prijestup nije kažnjena smrću, već doživljava sretan kraj, što možda više govori o spisateljskoj vještini nego o 'konceptualnoj dosljednosti'. Ipak, iako Amela dobiva svoj sretan završetak, na tragu spomenutog feminističkog čitanja ratne proze s početka priče, ovakav stereotipan prikaz glavnog ženskog lika, pored toga što je blago iritantan, svakako i iznenađuje.

Žudnja jača od metka

Zbirka kratkih priča Meline Kamerić Cipele za dodjelu Oskara govori o ratnoj i poratnoj stvarnosti iz ženske perspektive u kojima progovara specifično žensko (po)ratno iskustvo. Smještene u ratno Sarajevo, ali i u Amerike i zemlje zapadne Evrope gdje je protagoniste/kinje odvelo izbjeglištvo, priče melankolično, na momente i patetično, govore o preživljavanju, o nerealiziranim ljubavnim bjegovima, preljubnicima/ama, o ratu, ali i o svemu onome što donosi 'normalizacija života' drugdje. Zbog stalnog sjećanja i preispitivanja protagonistica, priče pretežno imaju ispovjedni ton, pri čemu pokušavaju biti rodno osviještene. Netradicionalni ženski likovi - preljubnice, ljubavnice, samohrane majke, ali i direktorice multinacionalnih kompanija, daju pričama određeni feministički potencijal. No radi mogućnosti usporedbe s prethodno iznesenim romanom, i ovdje ćemo se fokusirati na 'feminističku ratnu prozu'. Svakako najbolja priča u toj kategoriji je 'Crveni čipkasti veš' u kojoj se djevojka uzbuđeno priprema za susret s mladićem kojeg nije vidjela dva mjeseca, pri čemu otvoreno govori o svojim seksualnim potrebama, a zbog kojih riskira glavu i trči pod snajperima momku u susret. Mladić je pri tom nizozemski humanitarac koji joj donosi fine darove, a i ćaći donese viski, dok ona radi jedino što joj preostaje - čeka. Iako smještena u ratni kontekst, priča se njime nimalo ne bavi: primarni predmet njenog interesa je ono privatno, što je svakako u skladu s konceptom 'ženskog ratnog pisma':

Žensko (ratno) pismo ne podržava kolektivno/nacionalno/etničko sjećanje na povijest, odnosno konstruiranje (ženske ratne) povijesti izostavlja odnos figura heroj – žrtva, u onom smislu u kojem je to (eksplicitno) naglašeno u muškoj (ratnoj) prozi koja doslovno želi da se čitatelji prisjećaju događaja i u cijeloj priči možda pronađu razlog svojevrsne netrpeljivosti prema 'neprijatelju'.(4)

Ovakva definicija ženskog ratnog pisma itekako se potvrđuje u pričama Meline Kamerić. Čak ni u trenutku u kojem je pogodi metak junakinja spomenute priče ne pomišlja na neprijatelja na vrhu zgrade, već ustrajna u svojoj žudnji crnohumorno zamišlja kako njezin crveni čipkasti veš neće gledati ljubavnik, nego doktori ili možda čak zaposlenici mrtvačnice. Žudnja iskazana velikim slovima vulgarnim jezikom jača je od metka, ona u ovom slučaju predstavlja jedan od onih malih činova otpora u kojima se 'normalan' život usprkos ratu nastavlja odvijati.

U ženskoj prozi prepoznat je novi tip subjektivnosti. Na sadržajnoj razini on je usmjeren narativizaciji ženstva i tjelesnosti, prema snažnom i otvorenom tematiziranju intimnih stanja subjekta od javnog iskazivanja strasti za drugim uz poigravanje fenomenom projiciranja muške želje u prikazima ženskog tijela. Nagomilana narativizacija žudnje pretvara se u relativizaciju osobne spolnosti, a upravo njezino eksplicitno prikazivanje postaje kritikom socijalnih i moralnih normi, kao i političkih ideja.

Posljedica takva načina konstruiranja subjektivnosti u tekst na razini izraza ogleda se kroz diskurs prepun eksplicitnih sentimentalizama, grubih vulgarizama, ironije i autoironije kao modusa odnosa prema drugima i sebi.(5)

Otvoreno iskazivanje žudnje smješteno pod snajpersku paljbu svakako predstavlja otpor trenutnoj nesretnoj situaciji, ali i svima onima koji su do takvog stanja doveli. S druge strane, veza s nizozemskim humanitarcem može predstavljati i čin očaja, pokušaj da se pobjegne iz ratnih strahota u jedan fini i kulturan zapadni svijet. Premda na takav izlaz cura u čipkastom vešu ni ne pomišlja, već stalno drobi o seksu kojem pod mecima trči u susret, neminovna je pomisao na takav njezin predumišljaj, ali i na neizvjesnost sretnog ishoda u Nizozemskoj. Time se djevojka u crvenom čipkastom vešu donekle svrstava u spomenutu kategoriju žena izdajica, onih koje u trenu odlaze, ostavljaju i nikada se više ne vrate.

Umjesto zaključka

Raznorodnost naslova anticipirana na početku teksta potvrđuje se pri njegovom kraju: jednostavnija analiza protagonistkinja navedenih djela dovodi do zaključka da pretjeranih sličnosti između odabranih naslova koje bi mogle najaviti novi trend ili pak novi val - nema. No u smislu ocrtane teorijske argumentacije o ženama nositeljicama kulturalnog identiteta nacije s jedne, i rodno različitog konstituiranja memorije u literaturi s druge strane, između odabranih djela dale bi se povući određene poveznice. Esma iz romana Ajle Terzić Mogla je biti prosta priča od svih protagonistkinja najsnažnije odbacuje sve predodžbe o tome kako dobra žena treba živjeti, što je automatski svrstava s onu stranu granice prijatelj-neprijatelj, budući da odbija nastaviti niz u svim dimenzijama konstrukcije, a posebice reprodukcije, nacionalnog identiteta. Zbog ovakvog odabira za Esmu život u njezinoj zemlji postaje nemoguća misija te sa svojom curom odlazi živjeti drugdje. U određenom stilsko-ideološkom smislu Esma ima najviše sličnosti s djevojkom u crvenom čipkastom vešu (u daljnjem tekstu DUCČV), no ta ista djevojka se u konačnici ipak puno više približava Ameli iz Povratka. Usprkos mecima i bombama, djevojka iz priče Meline Kamerić oblači najluksuzniju odjeću koju posjeduje (vjerojatno poklon humantiranog Nizozemca) ne bi li začinila ljubavni susret. U prvi mah takav luđački čin može se činiti proaktivan, emancipiran iskaz neuništivosti ljudskog duha (i tijela) u ratnim vremenima, a vulgarizmi kojima je ta žudnja iskazana kao čin otpora svima zaslužnima za ratno stanje, čime se žena autsajderski smiješta s onu stranu moći i odgovornosti za nastalo stanje. S druge strane, taj isti čin poprima obrise poteza očajnice koja preko svog tijela želi stvoriti uvjete za izlaz iz rata. U tom smislu se, na simboličnoj razini, DUCČV udaljava od Esme i opasno približava Ameli, oportunistkinji koja je tijelom uspjela sačuvati živu glavu. Za raziku od DUCČV koja se donekle vodi srcem i ostalim fizičkim potrebama, Amela se u svojim susretima s raznim vojskama proračunato vodi pukim interesom, čime se u potpunosti uklapa u konvencionalne prikaze kolaboracionistkinja (prva asocijacija na takve prikaze je Malena, ali i niz anonimnih junakinja partizanskih filmova). Činjenica da Amela naposljetku za svoje ratno ponašanje ipak nije kažnjena, što u ovakvom rodno slijepom romanu nema nikakve veze s dekonstrukcijom klasičnog narativnog postupka, već s pukom činjenicom kako su svi u romanu dobili svoj sretan kraj, pa što, eto, ne bi i ona. Ovakav postupak vjerojatno ima puno više veze s etičnom dimenzijom romana koja ide za time da izjednači sve ratne žrtve, a da oni koji su ostali za njima uistinu dobiju sretan kraj. Na koncu nam ostaje supruga Hasana Avdića koja se teško da povezati s ijednom protagonistkinjom iz ostalih naslova, a koja nam ironično pokazuje stranputice ustrajanja na idealu dobre žene. Tako dobroćudna, naivna i bezimena supruga kao moralna vertikala stoji u opreci ostalim junakinjama, pri čemu joj svo slijeđenje ustaljenih obrazaca i pravila ne donese sreću.

Junakinje novijih djela bosanskohercegovačke književnosti pretežno su hrabre i odvažne pojedinke, svjesne svog položaja i situacije u svojoj zemlji, spremne na akciju i kršenje pravila s ciljem ostvarenja sreće. Ipak, svjesne zakučaste situacije u kojoj se njihova zemlja nalazi, pretežno su opterećene onim privatnim, što u danim (po)ratnim okolnostima predstavlja realizaciju ideala, u mirnodobskom razdoblju tako olako shvaćenog, mirnog i dostojanstvenog života. U ovakvoj situaciji, teme poput redefiniranja etničkih i nacionalnih prostora stoje poprilično nisko (ili nikako) na njihovoj ljestvici prioriteta, u njihovom fokusu je prvenstveno – sretan kraj.


(1) Moranjak-Bambura, Nirman (2002.) 'Signature smrti i etičnost ženskog pisma'. Sarajevske sveske br.02.
(2) Gazetić, Edisa (2006.) 'Konstruiranje pamćenja u bosanskohercegovačkoj ženskoj pripovijesti'. Sarajevske sveske br.14.
(3) Mulić, Snježana (2009.) 'Povratak', Sarajevo, Buybook, str. 32.
(4) Gazetić, Edisa (2006.) 'Konstruiranje pamćenja u bosanskohercegovačkoj ženskoj pripovijesti'. Sarajevske sveske br.14.
(5) Sablić Tomić, Helena (2005.) 'Prostori suvremene ženske proze'. Zagrebačka slavistička škola, str. 11.


Ostala literatura:

Abadžija, Maja (2010.) 'Stambena proza i tragika izbjeglištva'. Časopis za po-etička istraživanja i djelovanja – sic!
Demiragić, Ajla (2006.) 'Revizija romana Larva i krug Biserke Alikadić'. Sarajevske sveske br.13.
Gazetić, Edisa (2006.) 'Konstruiranje pamćenja u bosanskohercegovačkoj ženskoj pripovijesti'. Sarajevske sveske br.14.
Gavrić, Saša i Stojić, Hana (2011.) 'Dolje ti rijeka, dolje ti pruga: Žene u Bosni i Hercegovini'. Sarajevo: Goethe Institut.
Lukić, Jasmina (2001.) 'Tijelo i tekst u feminističkoj vizuri'. Časopis Centra za ženske studije, Treća 1-2.
Lukić, Jasmina (2002.) 'Žensko pisanje i žensko pismo u devedesetim godinama'. Sarajevske sveske br.02.
Kovo, Jasna (2010.) 'Zavodljivost trivijalnog'. Časopis za po-etička istraživanja i djelovanja – sic!
Kovo, Jasna (2010.) 'Proza ljubavi i stereotipa'. Časopis za po-etička istraživanja i djelovanja – sic! br.01.
Moranjak-Bambura, Nirman (2002.) 'Signature smrti i etičnost ženskog pisma'. Sarajevske sveske br.02.
Sablić Tomić, Helena (2005.) 'Prostori suvremen ženske proze'. Zagrebačka slavistička škola.
Tonti, Stevan (2003.) 'Ratno antiratno pismo'. Sarajevske sveske br.05.
Vojnović, Branka (2008.) 'Narativni postupci poetike svjedočenja u bosanskoj ratnoj prozi'. Filološke studije.
Zlatar, Andrea (2006.) 'Pretvorbe ženskog glasa u suvremenoj hrvatskoj prozi'. Sarajevske sveske br.13.
Zlatar, Andrea (2005.) 'Tendencije 'chicklita' u suvremenoj hrvatskoj književnosti'. Zagrebačka slavistička škola.
Yuval-Davis, Nira (2004.) 'Rod i nacija'. Zagreb: Ženska infoteka.

Piše: Leda Sutlović
Foto: iz filma U zemlji krvi i meda, r: Angelina Jolie

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.