Criticize this!: 'Espirando'

Priče su to koje traže upornog koncentriranog čitatelja, čitateljicu s višim pragom tolerancije, strpljivost, određen ulog i napor za razumijevanje teksta.

Large_437

SUMORNOST STAROG ČOVJEKA

Momak relativno nepoznat široj hrvatskoj publici Srđan Srdić, autor je velehvaljenog romana Mrtvo polje i urednik festivala kratke priče 'Kikinda Short', a Espirando (Stubovi kulture, Beograd, 2011.), podnaslova 'Pesme na smrt', njegova je prva knjiga priča. Naslov zbirke, olako preveden kao na izdisaju ili izdišući, konceptualno nagovještava glavnu temu, odnosno okosnicu svih priča, a to je trenutak smrti. Naslov je također, nimalo slučajno, termin uzet iz klasične glazbe koji označava specifičan način interpretacije, a sama glazba, posebice ona s područja bliskog meksičkoj granici, što dodatno rasvjetljava naziv zbirke, jedna je od glavnih odrednica i izvora inspiracije priča samom autoru.

Srdićeva kratka proza nije nimalo lako štivo i nije za svakoga. Naizgled bezazlena tanka knjižica koja sadrži devet priča, oduzima mnogo više vremena no što bi prvotno pomislili. Priče su to koje traže upornog koncentriranog čitatelja, čitateljicu s višim pragom tolerancije, strpljivost, određen ulog i napor za razumijevanje gustog, na momente neprohodnog teksta, napor koji se na kraju itekako isplati. Morbidna sama po sebi, tema smrti, točnije trenutka samog izdisaja, u pričama je dana na još teži, intenzivniji način. Pomalo iskušavajući granice izdržljivosti čitateljstva, Srdić na njega baca oštre, hiperrealne prikaze nimalo lakih životnih situacija na momente se hraneći na tragičnom antičkom konceptu i eksperimentirajući s jezikom i samom formom kratke priče. I kao da nam sve to samo po sebi nije dovoljno, autor tekst čini neprohodnijim suptilno navodeći mnoštvo pop kulturnih i kulturalnih referenci koje nakon marljivog guglanja u kombinaciji s tekstom pružaju dodatno objašnjenje, specifično iskustvo samo po sebi, pa čak i nekakav oblik polublasfemičnog prosvjetljenja.

Metalne priče
Dosta priča započinje motom, odnosno mini posvetama koje pružaju narativni okvir nadolazećoj priči, većinom su prisutni kao reference na određenu glazbu, ali i književnost. No, krenimo redom. Perry Farrell iz Jane's Addiction, Jesu, Old Man Gloom, Boris Vian, Henri Michaux, William Faulkner pa čak i onaj norveški manijak Kristian Larsson Vikernes nalaze se u 'predvorju priča' (priča 'Sivo, sumorno nešto' kojoj na početku stoji zlokobni citat Vikernesa, u usporedbi s ostalima na kraju ispada začuđujuće benigna). Srdić očito jako voli metal (više je zapravo post-metal, ambient, industrial, al to ovdje nije toliko bitno), a metal i smrt jako dobro idu zajedno stoga ne čudi da su pojedine pjesme poslužile kao inspiracija, pa čak i sama podloga pričama ili, kako to sam autor naziva, soundscape-ima. Najupečatljivija takva priča i, nakon pomnog unisonog slušanja i čitanja, usuđujem se reći i najveličanstvenija, je priča 'Zozobra'. Samo ime označava čovjekoliku skulpturu koja se svakog septembra spaljuje u Santa Feu u Novom Meksiku, a za koju se vjeruje da s plamenom odnosi i sve mračne nedaće nastale tijekom godine. Iz Santa Fea dolazi i bend Old Man Gloom, što je zapravo prijevod zozobre, a čijim prekrasnim poetičnim osvrtom na istoimenu 'stvarčinu' započinje priča (traje 27,20 min, a ukoliko namjeravate čitati priču prvo se prištekajte na ovo):

Pričajući o smrti svoje kćeri koju ne želi pokopati, jedan pogrebnik iznosi svoju struju svijesti koja završava u zastrašujućoj spoznaji tragične namjere spaljivanja tijela, ali i samoga sebe. Mučna ljudska sudbina kombinirana sa zaista epskom kompozicijom 'Zozobra' spomenutog benda, odnosi pojam empatije na potpuno novu razinu. Druga priča koja se 'doslovno' vezuje na glazbu je priča 'Medicine' koja govori o momku vojniku koji očito ima nekakve veze s medicinom ili barem skrbi, te svoj dug domovini odslužuje u bolnici, gdje "sahrani pola Kikinde za trinaest meseci", ali se i zaljubi u smrtno bolesnu djevojku. Završetak priče prošaran je stihovima istoimene pjesme benda Jesu, odnoseći nas pritom u meditativno-melankolično stanje (za sinesteziju pritisnite ovdje):

Na tragu 'odavanja počasti' svojim glazbenim idolima, Srdić se okreće onim literarnim te stvara "parafrazu na Faulknerov način", priču 'Ruža za Emiliju' koja vjerno prati Faulknerov original smještajući ga u vrijeme nakon drugog svjetskog rata, u jednu njemačku obitelj koja živi, naravno, u Kikindi. Izgradnjom ovakvih malih spomenika svojim uzorima Srdić se ne zamara previše time hoće li netko uhvatiti referencu ili ne, što nagovještava svojevrsnu želju za opskurnošću, a što u kombinaciji s brutalnim jezikom smješta autora u, očito priželjkivani, književni underground.

Bespuća ljudske tegobnosti
Priče koje nisu za svakoga i koje traže značajniji čitateljski angažman informacije precizno doziraju, na način da tek negdje na polovini priče pohvatate parametre nužne za razumijevanje onoga što čitate. Slična je stvar i s vremenom u koje su priče smještene, od kojih se prva i zadnja, 'Komarci' i 'Slow Divers' (obje za moto imaju stihove Perryja Farella, frontmena Jane's Addiction) zbivaju u suvremenosti na odmorima po Turskoj i Grčkoj, a podtekst koji se provlači je više no aktualan – od veličanja haških optuženika do lezbijske ljubavi. S druge strane priče poput 'Povodom smrti najboljeg među nama' i 'Igra na nesreću', tematizirajući sudbine cirkuskog i posvećenog prosvjetnog radnika, iz nekog razloga ostavljaju dojam odvijanja u ranoindustrijskom dobu dajući time pričama natruhe steampunka. Bez obzira na nedostatak fiksne neutemeljenosti u određenom vremenu, priče bezvremenski otkrivaju mračnu ljudsku stranu izgrađujući njihove sukobe s okolinom do momenta tragične sudbinske spoznaje, točke nakon koje nema povratka. Majstorski gradeći atmosferu, priče uzimaju čitatelja ostavljajući ga potom bogatijim za jedno uistinu vrijedno i posebno iskustvo. Masne, teške i opterećujuće, priče su baš poput glazbe koju autor voli. Genijalne.

Leda Sutlović

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

08.12.2011