Criticize this!: 'Klinika za plastičnu hirurgiju'

Autor troši toliko energije da pokaže svoju učenost i bogatstvo ideja da mu ne ostaje ni prostora ni vremena da likovima podari životnost.

Large_plastic_surgery

KLINIKA ZA TRAGIČNO OBOLJELU PROZU
Hadžem Hajdarević, Klinika za plastičnu hirurgiju, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.

Klinika je zbirka od sedamnaest priča smještenih u ratnu i poratnu Bosnu i Hercegovinu i prostore njene dijaspore; a istražuje dramu nacionalnih, rodnih, profesionalnih, i inih identiteta odnosno ono što pisac naziva psihorubovima života svojih likova. Naziv zbirke dolazi od istoimene priče u kojoj se glavni lik gubi u košmaru svijeta plastične kirurgije, koja je eto, čini se, postala ozbiljan problem suvremenog bosanskohercegovačkog društva. Poput spomenute, i ostale priče s određenom dozom tjeskobe govore o metamorfozama, koje međutim prelaze sa fizičke na metaforičku razinu: likovi se stapaju, rastapaju i pretvaraju jedni u druge te u nežive predmete; izrastaju im čudovišni repovi, prekriva ih perje, postaju nečovjekolika bića, otporna na vatru i bol. Elementi fantastike i groteske obilježje su postmodernističke proze, no pitanje je koju funkciju igraju u ovom tekstu? U predgovoru knjizi profesor Spahić piše da su tu za likove kao završni čin agoničnog pervertiranja predodžbi i vrednota na kojima su prispodobljavali sliku o sebi i svijetu. Međutim, ako je to posljednji čin, onda je ono što očajnički nedostaje Hajdarevićevim pričama nekakav uvod, zaplet i vrhunac.

Uzmimo za primjer prvu priču u zbirci. Anhela, glavni lik 'Trešnje u Anhelinu snu', se psihički raspada po šavovima, rastvara u vlakna i u sebe ju uvlači mikrofon na Deutsche Welleu. No, kako je nesretnica završila tu gdje se nalazi i što zapravo znamo o njoj? Pa, znamo da svoju ključalu sjetu, bijes i izgubljenost ispoljuje u slikama koje radi na unutarnjoj strani rasporenih traperica. Ponovit ću još jednom, ona slika na unutarnjoj strani rasporenih traperica. Mda. No, kasnije u razgovoru s njenom lezbijskom ljubavnicom iz studentskih (eksperimentalnih!) dana saznajemo da ta, doduše ne toliko poznata tehnika, ima svoju funkciju jer Anhela traperice nikada nije ni nosila nego ih je samo skidala s drugih. Eh sad već ulazimo u duboke ponore ženske psihe, i ako čitatelj ima osjećaj da čita pikantnije dijelove ljubića iz Glorije, grdno se vara jer to su zapravo sami psihorubovi jedne izmučene bosanske intelektualke u emigraciji. Ključala sjeta, bijes i izgubljenost puno su veći misterij. Valjda imaju veze s ratom. Pa ne mora čovjek baš sve objašnjavati.

U 'Trešnjama' možemo naslutiti natruhe nekakvog odnosa između protagonistkinje i njenog izgubljenog Pjesnika; okrutnost i zlobu mladih i nesigurnih ljubavnika. Taj se motiv ponavlja kroz priče i prati likove duboko u starost a slično se može reći i za druge lajtmotive poput bračne nevjere i straha od iste; prikladnih i neprikladnih seksualnih osjećaja prema mlađim ženama, straha od starenja, bijega u idilično djetinjstvo na selu itd. Na papiru se to čini kao dobar materijal za šaroliku prozu, međutim, pisac ga mijenja za jezične akrobacije. Saznajemo da je Pjesnik taj koji joj je dao ime Anhela (zašto, o zašto?) i da je ono zapravo njen heteronim - u književnosti riječ za lika kojeg stvara, izmišlja pjesnik. Granica stvarnosti postaje opet mutna jer više ne znamo tko je čiji lik i tko se kome priviđa. No što nam to zapravo govori o njima? Ili nama? Ili ičemu? Hajdarević nam (namigujući) kaže da se isto tako mogla zvati Senada, Begzada ili Šeherzada, no teško je odgonetnuti čime to opravdava. Šeherzada, idol postmodernista, žena je od tisuću priča; a nesretna Anhela ne uspijeva ispričati ni ovu jednu. U priču se uvlače i druge literarne reference; mladi se ljubavnici upoznaju na premijeri Hamleta a u jednom trenutku začuju u susjedstvu glazbu iz filma Kosa u taktovima pjesme 'What a piece of work is man' – ni manje ni više, slavnog solilokvija iz Hamleta. Toliko je intelektualnih udica bačeno u tako malo teksta, a s tako malo efekta i promišljenosti. U jednom dijalogu nailazimo na razmjenu u kojoj on njoj kaže: mirišeš na rani juni, a ona odgovara: a ti na trešnje i kič. I tu smo konačno na tragu nečemu. Cijela zbirka zapravo podsjeća na provincijsku produkciju svjetskog klasika: velike ideje, ali na njima ništa mesa.

Autor troši toliko energije da pokaže svoju učenost i bogatstvo svojih ideja da mu ne ostaje ni prostora ni vremena da svojim likovima podari životnost. Niti jedan lik ne izlazi iz okvira karikature i groteske, a da bi izazvao suosjećanje s njima Hajdarević često poseže za melodramom i patetikom. Priča ostaje u pozadini, a jezične nas igre ostavljaju ravnodušnima jer ne otkrivaju ništa novo: iste su stvari, samo bolje, radili prije trideset ali i mnogo više godina ljudi poput Rushdieja, Borgesa i Márqueza. Ova knjiga zapravo predstavlja samo još jedan način da se drugačije upakira ista priča o ratu koju se prežvakuje već dvadeset godina, ali bez onog zamornog kopanja, istraživanja i samopreispitivanja kojeg bi pisac morao poduzeti da je bolje shvati ili prikaže čitatelju pod nekim novim svjetlom. Uloge su već podijeljene, zna se tko su dobri a tko loši dečki, a za priče poput one u kojoj je sam đavo zgađen krvavom situacijom u opkoljenom Sarajevu u najmanju se ruku može reći da su banalne. Takav scenarij nije teško zamisliti, nije se čak ni teško složiti s njime, no teško da je krajnji domet jednog intelektualca-umjetnika-pisca kakvim se Hajdarević predstavlja.

Zapravo, to je najčudniji dio priče s Klinikom. Nju se, naime, predstavlja kao visokosofisticiranu, ali i angažiranu književnost, a njen je autor dobitnik brojnih književnih nagrada, pisac čija je poezija i proza uvrštena u sve novije antologije bosanskohercegovačke književnosti i prevedena na brojne svjetske jezike. Klinika je, dakle, ono što se smatra kanonom suvremene bosanske književnosti i u njega je uvrštena upravo zahvaljujući svom statusu prosvijećene, antinacionalističke, angažirane proze. Teško je, međutim, shvatiti koji je točno njen angažman, što nas ona tjera da preispitamo? S pričama u diskursu koji poznaje samo različite nijanse sive, Hajdarević nam iznova predstavlja jedan crno-bijeli svijet i najveći izazov koji stavlja pred čitatelja je taj da se složi da su jednorozi i leptiri, trešnja, polje i majka dobri, a ubijanje i rat (i naravno četnici) loši. Zaključak posle kojeg vaš život više nikad neće biti isti.

Piše: Ivana Ančić
Foto: als pictures (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

23.08.2012