Criticize this!: 'Mogla je biti prosta priča'

Postavlja se pitanje je li sredina ta koja je protagoniste oblikovala kao pasivne ili je zbog njihove inertnosti sredina ostala takvom kakva jest?

Large_424

IZBORI SE ZA IZBOR

Roman Ajle Terzić Mogla je biti prosta priča (Rende, Beograd / Sandorf, Zagreb, 2011) govori o traženju sreće i životnog smisla generacije u tridesetikojoj koja svoj glas dobiva u nekonvencionalnoj protagonistici Esmi. Kontekstualno uronjen u pop kulturu, stihove pjesama, seksualne identitete, balkansku tranziciju, suvremene tehnologije, cinizam i ironiju, roman rasvjetljava problematiku jedne specifične generacije. Ona je dovoljno stara da se sjeća rata, izbjeglištva i siromaštva, a dovoljno mlada da informacije o životu u socijalizmu treba dobivati od drugih dok istovremeno uživa u sofisticiranim tehnološkim proizvodima i fusion kuhinji. To su ljudi koji pokušavaju urediti svoju svakodnevicu negdje između, na mističnom mjestu gdje se susreću pečeni odojak i iPhone. Oni nesretniji kojima to ne polazi za rukom pokušavaju naći odgovor na vječno pitanje – ostati ili otići.

Kora od banane u ormaru
Jedna od njih je i Esma, mlada žena koja za svoje pojmove vodi poprilično dosadnjikav život, a koja je kao mlađa vjerovala u snagu jednog fatalnog susreta koji mijenja sve. Iako sklona vezama s muškarcima, Esma se zaljubljuje u Rozu. Preispitivanje seksualnog identiteta, te razmišljanje o tome gdje i s kime se skrasiti, njeni su problemi koji čine okosnicu romana. Problematiziranje statusa gej osoba dočarava klaustrofobičnu situaciju i težinu odluke koju Esma mora donijeti, kao i raskorak između dvaju društava, kod kuće i vani. Vani se gejfrendli planovi grada kao i gej magazini i slične tiskovine nalaze ravnopravno uz vodiče o glavnim gradskim znamenitostima, dok su kod kuće gej aktivisti i dalje na tavanu. Oni su malobrojni, bliži međusobno nego s vlastitom familijom s kojom slabo ili nikako komuniciraju, a tešku situaciju razbijaju crnim humorom – 'izložbom' rendgenskih snimaka svojih polomljenih kostiju kao posljedice pokušaja 'izlaska iz ormara'. Duhoviti razgovori protagonista aktivističke scene zapravo su tmurni, jer besperspektivnost podcrtava činjenica da čak ni liberalni političari ne žele stati uz njih. U zemlji u kojoj pripadnici jedne nacije ruše grobove drugoj, 'liberali' cijelu gej priču smatraju debelo preuranjenom.

Dinamika ljubavne veze dviju mladih žena daleko je od savršene, prepuna je trzavica, ljubomore i nepovjerenja. Iako zaljubljena do ušiju, zbog konstantnih nedoumica i preispitivanja Esma održava kontakt s izvjesnim Mešom te, što je posebno zanimljivo, kontrastira svoja homo i hetero iskustva. Primjećuje kako se u oba odnosa potpuno različito ponaša. U vezi s Rozom ne nalazi potrebu za odbijanjem pomoći, plaćanja računa ili gostoprimstva, ne bi li zadržala određeni integritet, što je slučaj u vezi s muškarcem. U odnosu s Rozom ponaša se direktnije i otvorenije, jer takav odnos ne zahtjeva nikakvu emancipaciju budući da su partnerice u vezi u startu ravnopravne.

Živo blato rodnog tla
Društveni pritisak na žene kojima je došlo vrijeme za udaju izvrsno je prikazan kroz Esmin odnos s Mešom. U skladu s tradicionalnim shvaćanjem dobre udaje kao idealnog utočišta i najbolje stvari koja se ženi može dogoditi, obitelj Esmi 'namješta' Mešu, manekena i pravu partiju, zubara s više no solidnim prihodima, koji joj u maniri poslovne ponude nudi brak a potom daje slobodu da bira nove pločice i parket. Iako svjesna da joj taj čovjek ni po čemu ne odgovara, do posljednjeg trenutka razmatra njegovu ponudu. Problematiziranje tradicionalne percepcije života ovdje postaje puno više od problematiziranja položaja gej osoba i preobražava se u kulturalno pitanje o dozvoljenim životnim odabirima i kovanju vlastite sreće na određenom geografskom području.

Uvelike utilitarno, tradicionalno stajalište izneseno je kroz dva lika, zubara i liječnice, kojima će se takvo ciljno-racionalno djelovanje obiti o glavu. Zubar Meša u svojoj high-tech ordinaciji danonoćno rinta kako bi namjestio luksuzan stan i u njega smjestio Esmu, ili neku drugu ženu. Doktorica Dada, Esmina cimerica iz studentskih dana, žena i majka s adresom u Grazu, vidi život kao otplaćivanje kredita, brigu za dijete i brigu za sutra. Njima u suprotnosti stoji Esmin prijatelj Ismar ili Iki, čovjek koji je silno želio postati kazališni redatelj da bi na kraju postao vojnik u Afganistanu, uz obrazloženje: "Radi se o tome da sam prestao da se nadam da će se desiti nešto što će me izbaciti iz cipela. Da će iskrsnut nešto što će mi promijeniti život. Ovdje možeš promijeniti život jedino ako promijeniš sredinu". Ova tri lika izvrsno ocrtavaju mogućnosti izbora jedne generacije u postkonfliktnom krajobrazu – da kao Meša rintaju po cijele dane misleći da im materijalno blagostanje i povlačenje u privatnu sferu može osigurati sreću; da poput Dade emigriraju u bliže susjedstvo u kojem mogu živjeti monoton građanski život u miješanom braku ili da izaberu potpuni eskapizam kao što je učinio Iki.

Šta bi(h) dao da si na mom mjestu
Postavlja se pitanje je li sredina ta koja ih je oblikovala kao pasivne ili je zbog njihove inertnosti sredina ostala takvom kakva jest? Problematiziranjem pitanja jedne generacije autorica otvara niz drugih poput onog o mogućnosti promjene vlastite sredine, odnosno konzervativizma te iste sredine koja zbog krhkosti konsenzusa oko temeljnih pitanja, svu energiju usmjerava na održavanje statusa quo. Postavljanjem jedne ljubavne veze koja izaziva konfliktne reakcije kao zrcala cjelokupnom društvu, autorica identificira njegove manjkavosti i formira sliku u koju nije nimalo lako pogledati. U ovakvom krajobrazu najviše štete imala je spomenuta generacija čije je iskustvo šizofreno, koja je u malo vremena iskusila mnogo toga, od rata i humanitarne pomoći do interneta i sušija, koja se teško uklapa u domaću sredinu a još se teže od nje rastaje.

Poglavlja romana nose nazive pjesama Bijelog dugmeta i smještaju na neki način cijelu priču tamo gdje i pripada, u zemlju porijekla zaljubljenog para, stvarajući okvir za razmišljanje o svijetu u kojem Esma ne bi morala razmišljati o odlasku. U tom svijetu naslov romana ne bi bio gorko ironičan, a priča bi zaista mogla biti prosta.

Leda Sutlović

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

17.11.2011