Criticize this!: 'Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo'

Specifično žensko iskustvo izloženo ženskim narativnim glasom koji govori iz ženske perspektive ocrtavaju glavna obilježja feminističkog teksta.

Large_443

JUNAKINJE NAŠEG DOBA

Smještene u susjedstvo tranzicijskih gubitnika priče Maje Hrgović okupljene u knjizi Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo (Profil, Zagreb, 2010.) donose sekvence iz života mladih žena koje se pokušavaju 'snaći' u novonastalom krajoliku. Podijeljene u dvije cjeline, zimu i ljeto, priče donekle preuzimaju obilježja pripadajućih im godišnjih doba, tako su zimske priče komorne i depresivne, dok su one ljetne pretežno pozitivne i životnije.

Zimske priče smještene su u staro željezničarsko naselje, otok u centru grada, u kojem se vrijeme zajedno sa svojim stanovnicima, konzerviralo. Iako smješten uz glavni željeznički kolodvor, na mjestu gdje busevi s periferije slijevaju rijeke ljudi u oveći pothodnik prepun blještećih trgovina i lokala, željeznički kvart u potpunom je kontrastu ubrzanom ritmu svoje okoline. On je siv i u stanju je raspadanja, njegovi stanovi su pljesnivi i opasni po život, a stanovnici siromašni i potrošeni ljudi čije je vrijeme prošlo. Glavna točka naselja je birtija 'Željezničar', topla prijateljska rupetina u kojoj radnici s pruge, stanovnici kvarta, alternativna mladež i kojekakav polusvijet prirođen pruzi i kolodvorima, probleme utapa u alkoholu. U ovakav krajobraz junakinje priča dolaze pronaći utočište i stvoriti vrijeme potrebno za pronalaženje životnog smisla i samih sebe. Izmještenošću iz stvarnog vremena, pa i prostora, željeznički kvart junakinjama i nekim njihovim ljubavnicima pruža tako traženu pauzu od stvarnog života.

Za razliku od zimskih, ljetne priče smještene su u novozagrebačke nebodere, studentske menze, ali i provincijalne ceste i, što posebno iznenađuje, korporativne zabave. Heterogenost mjesta događanja mogla bi se donekle pripisati živosti pripadajućeg godišnjeg doba, ali i mogućoj konceptualnoj nedosljednosti zbirke. Rušenjem željezničkog kvarta u svrhu izgradnje šoping centra jednog tajkuna, događajem kojim završava prva cjelina knjige, stvara se relacija prema stvarnim događajima vremena i istovremeno ukida mogućnost prikaza potencijalno pozitivnijeg, ljetnog lica musavog naselja. Čitateljstvo tako ostaje deprivirano od prikaza nešto svjetlije strane samog kvarta čime pruženi tugaljivi prikaz, iako kompozicijski i pripovjedno i više nego sjajan, ostaje na razini ustaljenih prikaza marginaliziranih likova koji doručkuju čemer i rakiju. S druge strane, oslikavanjem (ne)prilika otoka u centru grada, ali i novozagrebačkih limenki i bloketa, Maja Hrgović pruža ženski pogled tzv. urbanoj prozi i pridružuje se muškoj ekipi pjesnika asfalta i romantizera života suburbije. Provjerena receptura: red pića, red glazbe, red seksa, uronjena u socijalnu problematiku i egzistencijalnu krizu protagonista, ovdje dobiva svoje žensko lice. Kako ono izgleda?

Boemski život na ženski način
Junakinje priča ravnopravne su sudionice u svim 'čarima' kvarta: nezaposlene čame u svojim 'stanovima', loču u Željezničaru, pijane preskaču tračnice na putu do svojih kućeraka i negdje na putevima između, u trima ulicama u kojima im se odvija život, traže ljubav. Cure iz priča poprilično su osjetljive, melankolične, pomalo umjetničke duše sklone piću i polusvjetu i ponekad ekscesnom ponašanju. Rezultanta svih tih sklonosti dovodi ih na privremeni boravak u željezničarsko naselje kojem zapravo ne pripadaju, a u kojem kao po nekoj kazni na preverzan način uživaju pokušavajući uhvatiti zraka prije otpočinjanja druge, odraslije i ozbiljnije etape svog života.
Narativni glas koji vodi kroz svakodnevicu odmetnutih junakinja u svim je pričama dan u prvom licu, čime se stvara intimna atmosfera koja na trenutke dobiva pomalo ispovjedni ton, a što je posebno vidljivo u pričama 'Mak na plućima', 'Jopa', pa čak i u priči 'Ruka'. Naratorice svojih intima emancipirane su mlade dame, no ipak neopterećene aktivističkim erosom. Za njih osobno ni u jednom trenutku ne postaje političko, a socijalna problematika kojom su priče protkane, tek kao puka konstatacija stoji u drugom planu. Predočeno pričama, specifično žensko iskustvo izloženo ženskim narativnim glasom koji govori iz ženske perspektive ocrtavaju glavna obilježja feminističkog teksta, tim više što autorica progovara o temama koje su iz nekog razloga pretežno bile rezervirane za muške pisce. Teme poput postratnih trauma, tranzicijske realnosti presječenih boemskim načinom života, pri čemu su ti životi ženski, svakako je novost u našem suvremenom literarnom krajobrazu.

Solo jahačice u epizodi 'Same protiv svemira'
Politična urbana ženska proza (svakako bi joj se dalo nakačiti još koji epitet), otkriva autoricu neprijepornog pripovjednog dara koji je vidljiv u svakom detalju, a posebno u gradnji atmosfere prekrasnim usporedbama poput one koja dodatno dočarava atmosferu ljubavničkog odnosa - u stan smo naslagali dane kao jaja u košaru, sve jedan do drugoga, a svi isti, ili one koja duhovito opisuje uzavrelu atmosferu koncerta – na to su oni iz prvih redova počeli vriskati kao na skupnoj depilaciji prepona. Dijeljenje određenih mjesta i momenata navedenih u knjizi u čitatelja budi osjećaje suučesništva, što je svakako pozitivno. Na tragu samog naslova knjige, ono što se također 'dijeli' je vrijednost koja se provlači kroz sve priče - zadržavanje osobnog integriteta, odnosno ostajanja vjernom sebi premda bi promjena mogla značiti pobjedu.

Postavljanjem ljubavi u srce priča i dodavanjem aktualnih tema poput postratnih trauma i tranzicije, kao i onih osobnih poput traženja smisla i kovanja sreće, autorica se obraća širem čitateljskom krugu. Ipak, zbog romantiziranja odmetničke uloge junakinja koje kao solo jahačice žive pank, autorica se prvenstveno obraća alternativnoj mladeži koja visi u jednoj birtiji na početku priče. Šteta samo što mjesto poput „Željezničara“ ne postoji pa da tamo svi zajedno sjednemo.

Leda Sutlović

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

29.12.2011