Domaći blogeri: Asja Ba

Polako prelazimo na blogere iz regije - na tepeti danas mlada bosansko-hercegovačka pjesnikinja i blog 'U carstvu melanholije'.

Large_146

Od ljeta 2006. na blogu U carstvu melanholije djeluje Asja Bakić, feministkinja poliglotkinja sklona književnoj kritici i porno filmovima. Premda se deklarira kao neizlječivi romantik i melankolik, blog joj uopće nije takav. Navlakuša od imena – U carstvu melanholije, mogla bi vas natjerati da pomislite kako je riječ o pjesničkom blogu, no ipak je riječ o blogerskom dnevniku, u kojem svoje mjesto pronalaze zapisi o svemu i svačemu – najčešće o književnosti i umjetnosti, feminističkoj teoriji i praksi, politici i drugim tekućim temama, no nedostaje ni retrospektivnih, poput sljedećeg:

Pas koji laje ujeda

Za one koji se pitaju kako je biti u mojoj koži (a tih je, sigurna sam, veoma malo) evo kratke cyber simulacije:

Zamislite da vam je data sposobnost da žonglirate s pet ili više loptica, a vi se jedva snalazite s dvije od kojih je jedna vaše desno, a druga vaše lijevo oko. Da biste se lakše skoncentrisali, nabacite crni povez preko jednog oka i pogledate se u ogledalo da vidite kako vam stoji, kad ono tamo umjesto vas u vas gleda opaki gusar Asjo i viče: Arrgh, arrgh.

Iako na veliko piše poeziju, dok se prozom bavi usitno, Asja nema literarni blog pa smo primorani predstaviti vam je posredstvom Carstva melanholije i drugog njezinog bloga po imenu Vlastita soba. Nazvan po slavnom eseju Virginije Woolf, drugi Asjin blog zapravo je online katalog autorica i umjetnica, koji nastoji rehabilitirati žensko stvaralaštvo. Na njemu Asja predstavlja zanimljive joj umjetnice – od književnica do rokerica - nije bitno, samo da je žensko.

Premda još nije objavila zbirku pjesama Asja je čest gost na pjesničkim događanjima u zemlji i okolici, tako da smo je imali prilike ugostiti i u Booksi, gdje nas je oduševila smislom za humor.

Popodnevna samoironija

Muhe lete
Svoj simbolički let
Oko lustera
Kako se niko
Nije posrao na sredini sobe
Očekujem da slete
Na mene

Humoristični joj je odmak, uz zericu cinizma, karakteristična odlika pisma, koju ne napušta čak ni kad kritizira domaću pjesničku scenu. Najveći dio bloga sačinjavaju kratki paketići njezinih misli poput ovog:

Morpheus, gdje si sad, jebo te otac očin?!

Priča o Pepeljugi ne bi smjela biti primjenjiva na poeziju: nema ponoći koja dobru poeziju pretvara u prnje i prašinu, ali isto tako nema čarobnog štapića koji lošu poeziju može transformirati u književni biser. Pjesnička je svakodnevnica u Bosni/ Hrvatskoj, međutim, upravo takva – bajkovita. Medijskim se štapićem od sranja (da referiram na prošli zapis – jer ima i pjesnika koji su govna u noćnoj posudi) stvaraju uspješni književnici čija imena onda iskaču iz svake druge recenzije kao nezaobilazno, vrhunsko štivo. Ružnu stranu kapitalizma tako možete najintenzivnije okusiti u književnosti – odjednom ste okruženi ljudima za koje pouzdano znate da ne znaju dobro pisati, ali kako im to niko nema hrabrosti reći, oni o poeziji govore/pišu s toliko autoriteta, kao da je pisanje poezije/pisanje o poeziji započelo upravo s njima.

Blog se kritički osvrće i na regionalnu politiku - Borba za Kosovo najvažnija utakmica za Srbiju? i O fundamentalnoj kulturološkoj razlici između kršćana, muslimana i mačaka, no najzanimljiviji su dijelovi u kojima se Asja osvrće na knjige koje čita. Nisu to kritike macanovskog tipa nego intimni, kontekstualizirani zapisi o književnosti kao životu i životu kao književnosti. Osvrće se tako na Marijana Matkovića, Jasnu Šamić, Sanju Domazet, pa čak i na čitave spisateljske obitelji poput plodonosnih Bazduljevih.

Crta - pomisao na metu

U poeziji, razmišljanje mora biti grafički prikazano, ako mu je pjesnik sklon. Zarez označava suviše kratku pauzu da bi predstavljao razmišljanje. Tu funkciju najbolje vrši crta. (Iako i praznina ima istu vrijednost, sklonija sam crti, jer ona razmišljanje čini vizualno prisutnijim.) Crta razdvaja napisano od prethodno mišljenog i obrnuto, i lomi tekst na ono što je čitatelju vidljivo i ono što nije, a što jednako intenzivno uobličuje napisanu riječ (ili tekst uopšte). Pauza u kojoj dišemo samo da bismo mogli nastaviti pisati isto je to pisanje. Zarez je, dakle, puno više sudionik napisanog, nego što je dio neizrečenog. Udvostručen znakom navodnika, zarez nas, po Agambenu, izoluje, distancira od jezika. Crta nema tu sposobnost udaljavanja. Ona nas (za)uvijek veže za jezik bez kojeg bi izgubila svoju vrijednost (nema mišljenja bez jezika). Dalje, navodnici u naš upisuju fragmente tuđeg teksta, dok crta unosi pjesnikova vlastita razmišljanja i označava kontemplaciju nad napisanim i onim što to napisano zapravo znači. Ona je dijalog autora sa samim sobom. Slikovno prikazano, to izgleda ovako: zarez je okidač. Napisano je metak, a crta – pomisao na metu.

Asja voli slikovito prikazati i druge stvari pa na blogu objavljuje fotomontaže koje se bave literarnim temama. Donju je osmislila jer joj je Baudelaire digao živac svojim mizoginim izjavama i pljuvanjem po Georges Sand.

Zanimanje za pornografiju o kojoj, naravno, teoretizira iz feminističke perspektive u što ćete se uvjeriti pročitate li tekstove Casting X ili XXX s Angel Dark okusom, prati i fascinacija fekalijama, u doslovnom i simboličkom smislu.

"Neminovno je da čovjek u jednom trenutku ostavi po strani knjigu koju čita kako bi obavio neki konkretniji posao, ali da s Rimbauda pređe na mrvljenje osušenog kravljeg izmeta kako bi grah bolje rodio – to se može desiti samo meni. Ujutro sam sa starim otišla na vikendicu i čim smo stigli, ošamućena i uspavana seoskim zrakom, vratila sam se u krevet. Da mogu mirno spavati samo danju ovaj mi je jednodnevni izlet na selo potvrdio – noću taj isti krevet uranja u jezivu tišinu i mrkli mrak u kojem se nad mojom glavom pali sijalica i gori sve do jutra kada se iscrpljen, mozak uspavljuje u vanblogovsko zelenilo. Poslijepodne me je probudilo tatino dozivanje, pa sam klisnula niz stepenice i odlučila mu pomoći oko bašte. Moj je zadatak bio „ukrasti“ đubrivo namijenjeno krompiru i darovati ga grahu. (Rimbaud nikada prije nije otputovao tako daleko – bila sam u govnima do grla i on mi nije bio ni na kraj pameti.) Trebalo je, zatim, zrna koja su, tako posuta po zemlji, izgledala sićušno poput mozgova nekih od mojih sunarodnjaka, vodom natjerati da nabubre. A da li su zrna nabubrila ili ne, i kako nam je pao grah, reći će vrijeme. Ja sam svoj dio posla uradila onako, pjesnički – ne prljajući ruke, sanjajući o zakržljaloj gradskoj flori i fauni, a grah će svoj, vjerovatno, po bosanski - s puno izmeta i ljubavi."

Dok ih ne sakupi na jednom mjestu Asjina ćete djela čitati raštrkana po netu – Cunterview, Zarez, a prije no što se bacite na njih pročitajte koja je veza između pjesnika i govana:

"Ne iznenađuje činjenica da je John Harington, čovjek koji je izumio wc školjku, bio pjesnik, jer pjesnici najbolje znaju da nije dobro kad govna dugo stoje na sobnoj temperaturi i to u posudi ispod kreveta."

(iz teksta Prvi maj, praznik rada: Keep it real and Jobless!)