Dr. Ostojić: apsurd i beznađe

Profesionalna gangsterica Tina zbog jedne je knjige počela raditi gafove na poslu. Dr. Ostojić joj pomaže da prestane zazivati nesreću.

Large_414

PITANJE

Dobar dan, doktore!

Ja sam Tina, profesionalna gangsterica na području Hrvatske i regije Balkana s dobrim vezama u Rusiji, južnoj Americi i Njemačkoj. Je, oprostite na ovom profesionalnom uvodu, sad sigurno mislite da se zajebavam, ali tako je kako sam napisala. Najprofesionalnija sam na prostoru Hrvatske, a dokaz tome je i što nitko nije čuo za mene: nisam ja k'o ovi Kerumi i slični koji se zbog problema s kurcem (premali, krivi, ne diže im se ili im se diže prečesto) guraju u medije pa će onda prvi odletjet u bajbuk. Ja tih problema sa svojim reproduktivnim organima nemam i stoga je Booksa prvi medij gdje ću obznaniti svoj identitet, i to prvenstveno zato što Uskok ne čita vašu kolumnu. Sorry, but jebi ga, doktore!

Inače sam sposobna biznis žena i ne shvaćam mafiju olako. Moj se stručni tim u više podružnica bavi cijelim nizom aktivnosti (šverc svih mogućih droga, dilanje od kazeta do blu ray diskova, naručeni poslovi od lomljenja prstiju do likvidacije), a uspješna sam čak i u poslovima koji služe kao paravan pa je tako moj cvjećarski obrt primio nagradu Varaždinske županije. Sposobna sam, doktore, jer ne razmišljam kurcem i mudima, nego razmišljam mozgom. Ali upravo mi je mozak počeo stvarati probleme.

Naime, čitam kratke priče Amerikanke Flannery O`Connor i, iskreno, uživam ko Srbin u Sevinom porniću. Flannery je cinična, odrješita i zanimljiva – vidi se da je to južnjakinja koja je pucala iz pištolja, a ne neka sjevernjačka mimoza. Međutim, koliko god da uživam u njoj, otkad sam je počela čitati, počela sam raditi gafove. Prvo sam greškom likvidirala krivog Matu Žužula – dobro, jebi ga, ima stotinu takvih tipova s istim imenom, čovjek se zajebe, šta sad. Onda sam par dana kasnije shvatila da sam zaboravila platiti Talijanima što su mi prošvercali dva tuceta Kineza zbog čega su mi raznijeli glavnog čovjeka u podružnici u Cataniji. To je bio već sjeb. Onda sam prošli tjedan, dok sam se vozila u svojoj jahti i čitala Flannery, skoro naletila na neku jedrilicu. U zadnji tren sam zaustavila brod! Jedriličari su mi počeli psovati da vozim ko tipično žensko pa sam uzela šmajser i potopila im tu ljušturu od broda, ali bili su u pravu. Otkad čitam Flannery, ponašam se ko tipično žensko. Sad, jebi ga, doktore, u mojoj branši imaš dosta neprijatelja koji samo čekaju da spustiš gard i da te onda srede. Recite vi meni šta da ja onda radim. Kako da budem i gangsterica, i čitateljica? I jebena i poštena?

Tina

ODGOVOR

Poštovana Tina!

Premda moralno ne podržavam ilegalnu profesiju kojom se bavite, ipak smo mi liječnici primorani da pomognemo i kriminalcima te da zadržimo vašu diskreciju pred organima vlasti. Na to nas obvezuje posebna Hipokritova zakletva! Mudro ste postupili što ste mi se javili i zato što je Flannery O'Connor jedna od najletalnijih širiteljica apsurda i beznađa koji izvor nalazi na američkom Jugu.

O'Connor je poznata po svojim karakterističnim pričama gdje se premrežuju južnjački urbani i ruralni mentalitet. Princip se sastoji u sarkastičnom građenju fabule koja naposljetku, iznenađujuće i pomalo u neskladu s ranijom komikom, završava tragično. Postoji stoga sukob u struci oko toga trebaju li se njena djela nazvati komitragičnima ili tragikomičnima, ali te finese nisu toliko bitne pacijentima koji pate od posljedica čitanja.

Razlog zašto je O'Connor toliko opasna leži u strašnoj logici kojoj su podvrgnuti njeni likovi: naime, u tom specifičnom južnjačkom svijetu, kao i u svijetu klasične tragedije, likovi su ili prepušteni letargiji i pasivnom tupilu, ili su žrtve strašnog usuda. Bilo koji lik koji je aktivan i traži promjenu na kraju skonča tragičnom sudbinom pa je dojam koji se stvara taj da likovi svojom aktivnošću direktno zazivaju nesreću koja će im se dogoditi.

Koliko je to zadržano unutar priče, a koliko se prelijeva van teksta? Strašni slučajevi mnogih čitatelja upućuju na drugu, naizgled neznanstvenu pretpostavku, a tome u prilog ide i grozna sudbina same autorice koja je, pišući svoje beznadne priče, dobila lupus i umrla u četrdesetoj godini života.

Gafovi koje ste napravili stoga nisu rezultat vašeg pada koncentracije ili 'ženskosti', nego nesreće koje ste zazivali čitajući O'Connoričine komitragične priče. Stoga sačuvajte knjige O'Connor za mirovinu, a zanimaciju nađite u djelima koja žanrovski ne graniče s klasičnom tragedijom.

Dr. Ostojić
foto: TrevinC (flickr)

26.08.2011