Dr. Ostojić: epistemološke bande

Pero i Gogo su zbog nesmotrenog razgovora o Nabokovu u zagrebačkom kvartu Trnje pobrali batine od lokalne bande. Dr. Ostojić objašnjava problem.

Large_368

PITANJE

Poštovani doktore!

U ovo vrijeme rastućeg nasilja nad mladima i porasta nasilja u društvu općenito, neka i moj slučaj bude primjer kako u današnja teška vremena čovjek može nastradati čak i ako samo čita! Zovem se Pero i upravo sam se vratio iz bolnice. Imam masnicu na jednom oku i napuklo rebro. Što se desilo?

Moj prijatelj Gogo i ja prošli smo tjedan otišli na partiju tenisa. Često odlazimo igrati tenis, jedan protiv drugog. Dođemo u dvoranu u Trnju, odigramo meč, a potom sjednemo na piće i doma. Prava rekreacija!

Prošli tjedan smo, nakon tri mukotrpna seta, s olakšanjem sjeli na koka–kolu u jedan lokalni kafić. Iako je sam kafić veoma blizu samom sportskom kompleksu, rijetko zalazimo u njega jer se tamo obično nalazi grupa mladića iz Trnja koje prati loš glas. Ipak, ovaj put smo Gogo i ja bili toliko umorni da smo odmah sjeli u taj kafić i neopterećeno započeli razgovor. Kako se čovjek nakon sporta dotakne svakakvih tema, tako smo Gogo i ja nabasali na temu svjetske književnosti, točnije na Nabokova kojeg Gogo trenutno čita.

Upravo kad sam počeo pričati o tome kako osobno ne cijenim Nabokova jer smatram da nije u redu kad pisci iskorištavaju književnost kako bi ispoljili neke svoje nemoralne žudnje (zaboga, ta Lolita je kriminalna ispovijed!), počele su nevolje. Sljedeći događaji spadaju u rubriku 'Vjerovali ili ne': usred moje priče, začulo se razbijanje čaša iza mojih leđa. Snažni momak je opsovao i drsko zatražio da ponovim svoje mišljenje o Loliti. Nakon nekoliko trenutaka šutnje, počeo sam ponovo iznositi svoj sud o autoru djela, na što je taj momak prevrnuo svoj stol, a drugi momak me iznenada udario ogromnom knjigom u lice. Pao sam i osjetio udarce nogom na svom tijelu. Nastala je sveopća pomutnja, a Gogo i ja smo jedva uspjeli pobjeći i spasiti živu glavu.

Eto, doktore, iako mi ne možete pomoći da mi zarastu modrice, možete prenijeti moj slučaj kao svjedočanstvo o nevoljama koje čekaju čitatelje knjiga. Tenis neću moći igrati tako skoro, a Trnje i Nabokovljevu prozu ću odsad zaobilaziti u širokom luku – sve zbog tog nesputanog huliganizma! Sramota!

Pero (a vjerujem i da bi Gogo potpisao moje pismo)

ODGOVOR

Poštovani Pero!

Izrazio bih svoje duboko žaljenje zbog neugodnih i bolnih događaja kroz koje ste vi i vaš prijatelj morali proći. Nadam se da su vas liječnici opće prakse opskrbili valjanim receptima i melemima koji će izliječiti vaše rane!

Ipak, ne prenosim vaš slučaj samo kao osudu huliganizma, nego i kao ogledni primjer o tome kako treba paziti prilikom razgovora o književnosti u javnosti. Naime, zagrebački kvart Trnje poznat je po opasnoj epistemološkoj bandi koju predvode Igor Stričević Struki i Viktor Žmegarević Žmegs. Ta banda je znamenita po tome što pristupa književnosti iznimno tekstocentrično i u skladu sa zadanim standardima nauke o književnosti koje su postulirali ruski formalisti. Svaki put kad u svojim pohodima Struki i Žmegs čuju analizu koja vidi fikcionalno djelo kao izravnu ispovijed autora (što ste vi napravili), oni podivljaju. Naravno, njih dvojicu ne smeta činjenica što smatrate da je Nabokov pedofil, nego sam princip analize po kojem bi Nabokov bio ne samo pedofil, nego i patuljak, skijaš, konobar u vlaku itd. (ovisno o djelu kojeg čitamo).

Iako ne opravdavam njihov čin simboličko–fizičkog nasilja, upozoravam vas da ubuduće pripazite na način kako pričate o književnosti na sumnjivim mjestima. Ukoliko postavite književni tekst u nezgodni kontekst, lako se može dogoditi da i sami završite u nezgodnom kontekstu.

Naravno, Trnje nisu izniman predio po tome. Npr. Malešnica je poznata po Malehico Boysima koji daju primat isključivo estetici recepcije. I van Zagreba postoje takve epistemološke bande, npr. u Spinutu u Splitu gdje može nastradati svaki čitatelj koji ne priča o djelu jezikom lacanovske psihoanalize (ili koji priča, ali sa zagrebačkim naglaskom).

Tumačenje djela je osjetljivo područje i svatko smatra da je baš njegovo tumačenje ono pravo, a u susretu s agresivnom skupinom čitatelja ne želite biti u situaciji da se prepirete oko toga. Stoga, uz osudu huliganizma, također moram upozoriti sve čitatelje na oprez: pažljivo pričajte o književnosti i držite se onih najsigurnijih paradigmi koje vas neće dovesti u sukob mišljenja s fizički nadmoćnijom skupinom tumača.

Dr. Ostojić

05.11.2010