Petak
15.08.2014.

Kad soboslikar postane slikar




Extra_large_scarpa
A+ A-
PITANJE

Doktore,
 
Ja sam Vlado. Oprostite što nisam jak na riječima, tek sam soboslikar, što nije sramota jer su veliki umjetnici poput Michelangela i Miše Kovača isto bili soboslikari. Vjerojatno ste na moru pa mi je žao što vas zamaram, ali ja se sada kupam samo u znoju. Radim u Zagrebu i hitno trebam vašu pomoć da bih mogao dalje raditi.
 
Uglavnom, slab sam s riječima jer ne bavim se pisanjem, nego samo puno farbam a i puno čitam. Čitam zato što me polagani prolazak kroz tekst, red po red, podsjeća na prolaz kistom po zidu. Tako sam bez boli i razmišljanja prošao kroz stotine knjiga ali zapeo sam na romanu Oči na gradeli Tiziana Scarpe
 
Uzeo sam knjigu jer je to suvremeni talijanski roman, u naslovu spominje gradele, mislio sam da će to biti nešto u stilu Miljenka Smoje. Ali ni mediteranci nisu što su bili! Scarpin roman je nekakva čudna smjesa: pripovjedač govori kako je upoznao tu djevojku Gradelu, pročitao joj dnevnik, stvorio sliku o njoj i isplanirao kako će je osvojiti. Na kraju romana djevojka pronađe roman i napiše autoru nek se goni kvragu. 
 
Ovo sam ja fino pristojno ispričao a unutra se spominju još japanske mange, Dostojevski, pornići, masturbacije, mazanje lica spermom za održanje mladosti, nerođeni sin Alfred, proljevi... Ma ludost cijela! I otkad sam pročitao tu ludoriju, propade mi posao jer više ne znam normalno farbati. Ruka ne sluša nego – po zidu slika pimpeke.
 
Prvi put kad mi se desilo, mojim kolegama bilo je smiješno. Ali drugi i treći i četvrti i peti put... ma i onda im je bilo smiješno, njima je sve što je prosto i smiješno. Međutim gazdama stana i mom šefu nije svejedno, jer neće imati pimpače i sise po zidovima. Rekli su: letit ćeš s posla prije zime pa ćeš crtati pimpeke u snijegu.
 
Ne želim ja slikati prostote nego ruka ne sluša, a ne sluša jer je listala tu vražju knjižurinu. Možete vi meni prepisati nekakvu travu ili melem da namažem pa da me prođe?

ODGOVOR

Poštovani Vlado,
 
Ne morate strahovati da sam pobjegao na plažu od svojih pacijenata i bolesti. Naprotiv, odlučio sam ove godine otkazati boravak na moru – koji ionako obiluje opasnostima kao što su UV zrake, vreli pijesak, agresivne morske životinje i mokre knjige – te provesti ljeto u Zagrebu gdje sam pomagao unesrećenim radnicima na 'baušteli'.
 
Naime, radovi se održavaju po cijelom gradu. Radnici cijeli dan ruše, podižu, čiste, 'šmirglaju', postavljaju 'knauf', miješaju malter, motaju žicu, izbijaju, asfaltiraju, cementiraju, emajliraju... Ukratko, provode i po 14 sati dnevno u procesima destrukcije i konstrukcije – koji ih, jasno, vode ravno u klopku razorne dekonstrukcijske kritike. 
 
Provodim stoga dane u kućici tik uz gradilište gdje sam uredio priučnu ordinaciju, te primam nesretne radnike koji su se nakon posla upustili u iščitavanje francuske i američke dekonstrukcijske kritike. I vaš slučaj spada u istu kategoriju budući da glavni problem leži u dekonstrukcijskom potencijalu Scarpinog postmodernističkog romana.
 
Naime, junakinja Gradela, pripovjedačev objekt žudnje, studentica je likovne umjetnosti i umjetnica koja honorarno slika genitalije u talijanskom izdanju japanskih mangi. Scarpa kroz svoje likove tako na istu ravan postavlja Dostojevskog i mange, pornografiju i umjetnost, probavne smetnje i ljubav...  Ukratko, on potpuno izokreće postojeće vrijednosne i estetičke opreke, destruira ih i konstruira nove, apsurdne modele. 
 
To je opasno za bilo kojeg čitatelja, ali je naročito problematično za vas budući da se vaš posao temelji na čvrstim vrijednostima i pravilima zanata: znaju se pouzdane metode kako se farba zid, i zna se razlika između obojenog zida i umjetničke slike. Čitanjem Scarpinog teksta, zaboravili ste ta čvrsta pravila zbog čega vaš potez kistom više nije tek način obavljanja posla, nego i izraz vaše unutarnje sumnje u svijet oko vas. Drugim riječima, od soboslikara postali ste slikarom. 
 
Vaša bolest nije opasna po život, a ne trebate je ni liječiti. Uvijek možete pronaći nišu koja će znati duhovno i financijski cijeniti vaš novi način slikanja. Međutim, ukoliko želite vratiti staro stanje uma i tijela, ostavite se knjiga, uzmite bolovanje i provedite dva tjedna u svježe oličenoj sobi. Upornim promatranjem bijelog zida kako se suši riješit ćete se svih suvišnih ideja i popravit ćete srušene zanatske temelje, te ćete moći nastaviti stopama manje slavnih soboslikara od Michelangela i Miše. 

dr.med. dr.med. Ostojić
foto: Arpingstone
POVRATAK NA VRH STRANICE