Dr. Ostojić: Mladen Burnać vs. Milan Kundera

Doktor germanistike, književnosti i muzikologije otisnuo se u svijet nerazmišljanja u kojem je uživao sve do slučajnog susreta s knjigom...

Large_277

PITANJE

Poštovani kolega!

Ne smijem Vam odati svoje ime, ali mogu Vam otkriti da sam profesor doktor germanistike, komparativne književnosti i muzikologije. Nadalje, mogu Vam otkriti kako sam prije pola godine, uslijed osjećaja ograničenosti svog života akademskim te kapitalističko-građanskim diskurzom, napustio svoj predavački posao, obitelj i kuću te otišao u svijet, u potragu za nepoznatim iskustvima i za novim načinom razmišljanja, točnije za ne - razmišljanjem (nicht überlegen). Preselio sam se iz roditeljskog doma, kupio televiziju i počeo uživati u serijskom programu RTL-a, u noćnom životu oko Jaruna, u fast food hrani, u glazbi Mladena Burnaća (slika u prilogu), u igranju biljara. Užitak koji su mi te aktivnosti donijele bio je trenutan, bez opterećenja, lako zaboravljiv. Život mi je postao lagan i ugodan (leicht und gemütlich).

Onda se dogodilo zlo: za jednim nedjeljnom ručkom majka mi je iz čista mira poklonila Nepodnošljivu lakoću postojanja Milana Kundere. Učtivo sam se pravio da nisam pročitao navedeno djelo desetak puta te sam počeo listati knjigu. Čim su moje oči prešle preko tekstualnog sklopa, sve se opet upalilo: pošiljalac (autor) je poslao poruku (knjigu) koja se u doticaju s kontekstom (život intelektualca na početku 21. stoljeća) te putem društveno naučenog kôda pretvorila u karakteristični recepcijski sklop koji sam prihvatio te razmotrio. Doktore, moj život jest lagan, ali Kundera opravdano propituje - je li ta prolazna lakoća nešto što je samo po sebi (ontološki) pozitivno? Počeo sam kontemplirati i uvidio sam da je moj život bio nepodnošljivo težak, ali i da sada postaje nepodnošljivo lagan. Uvidio sam antagonizam težnji u samome sebi te poželio Knjigu smijeha i zaborava uz sebe koja bi mi pomogla - ovisnost se počela ponovo javljati!

I sada, doktore, nakon što me tekst opet usmjerio (hat gerichtet) prema drugim tekstovima, što da radim? Da pobjegnem od njega ili da mu se prepustim? Što da kažem svojoj majci, samo ću joj otežati život? Izliječite, doktore, moj filozofski um.

ODGOVOR

Poštovani kolega!

Vi ste se već prepustili tekstovima - o čemu govori Vaš terminološki aparat kojim baratate u ovom tekstu i Vaš pristup: postavljate pitanje i pristupate mu kao jako teškom, ali zapravo u sebi već držite odgovor za koji ste uvjereni da je točan. Vaša teza i moja dijagnoza su, čini se, istovjetne. Čitanje knjiga vrlo lako može uzrokovati niz suvišnog i štetnog razmišljanja s kojim probleme imate Vi, Kunderini likovi, Kunderin pripovjedač, vjerojatno svaki Kunderin pripovjedač. Zašto ne bi mogli prezreti sve što Vam uzrokuje probleme te nastaviti živjeti lagodan život? Zato što Vaš organizam zahtijeva suvišno kontempliranje, sulude teorije, pristup svakodnevnim problemima kao da se radi o sofisticiranom mehanizmu itd. Žao mi je, ali takvi ste i tu nema izlaza - koliko god čitanje ne bilo zdravo, nedostatak čitanja (nicht lesen) može biti još pogubniji za Vas. Stoga predlažem da se vratite u svijet hermetičnog jezika (tzv. metajezika) i intelektualne kompeticije (koja postoji i u ovom trenutku između nas dvojice što se manifestira u terminima koje koristim te u ekspliticnoj samosvijesti o toj kompeticiji u svom vlastitom tekstu koju sada izražavam, a čime samog sebe prikazujem kao intelektualnog kočijaša koji drži svoj tekst pod uzdom).

Što se tiče Vaše majke, za nju se ne bojim i mislim da se ne bi trebali previše brinuti ni vi. Ili možda bi? - jer razmišljanje o fenomenima koji naizgled ne zahtijevaju previše razmišljanja jest ono što i nas privlači. Zašto da život bude jednostavan kad može biti kompliciran, kompleksan, policentričan? Uh, to je život!

Dr. Ostojić

28.08.2009