Dr. Ostojić: monoliterarnost

Iako joj biološki sat otkucava, Vesna je još uvijek u fazi prolaznih litararnih ljubavi i nikako da se posveti jednog knjizi u cijelosti. Pomaže joj dr. Ostojić.

Large_328

PITANJE

Poštovani doktore!

Zovem se Vesna i pišem vam o problemu kojem sam se samo smijala pred koju godinu. Naime, dok sam bila mlada i razuzdana, nije bilo žive sile koja bi me vezala uz ikakvo cjelovito djelo. Samo sam šarala od knjige do knjige: poglavlje Waltera Scotta, pjesma Coleridgea, dva Danteova pjevanja, jedna Krležina rečenica... kako bih uzimala knjigu, tako bih je bacila! Letjela sam od djela do djela, ubirala rečenice, riječi, dijelove riječi koji bi mi se svidjeli, a ostatak bih bezdušno vraćala natrag začuđenoj knjižničarki.

Ali danas, kad sam već dosegla određene godine kada se od čovjeka očekuje neki nivo zrelosti, ja se još uvijek ne mogu primiti velike priče. Moje vršnjakinje mi dolaze, pričaju mi kako su pročitale cijelog Dostojevskog i vidim im u očima sjaj smirenosti i mudrosti. A ja, ja nikako da se smirim. Evo, prošli mjesec sam se odlučila posvetiti Ratu i miru i drugu večer nakon što sam počela čitati, prije nego što sam došla do stote stranice, napila sam se, otišla u knjižnicu i prevarila Tolstoja s jednom Ferićevom kratkom pričom.

Što da radim, doktore? Biološki sat mi već polako otkucava, a ja nikako da se svrstam uz neku poetiku. Trudim se upoznati kakvog autora koji bi bio onaj Jedan, ali kod svakog nađem neku sitnicu: bio to izraz, bio to raspored riječi u rečenici, ili nesrazmjer u dužini poglavlja, ali čim nađem taj izraz, nestane svaka šansa da ću se predati toj knjizi.

Roditelji mi svakog mjeseca šalju katalog ponude biblioteke Matice hrvatske. Na obiteljskim okupljanjima jedna rodica ushićeno priča kako je netom pročitala Crveno i crno, a druga je opčinjena Dvorima od oraha. I onda svi pogledaju mene, a ja samo šutim. Jednom sam pokušala sudjelovati i probala sam prepričati Alepha, ali se moja stara majka rasplakala usred mog pričanja.

Zadnja avantura koju sam imala je s Andyjem Warholom. Polijepila sam njegove slike po zidu, a znam često pustiti njegove eksperimentalne filmove koji su monotoni pa su izvrsni da ih gledam dok peglam ili gledam nešto na kompjuteru. Ali kakva mi je budućnost s Andyjem Warholom? Ne želim završiti kao njegova Nico, živjeti kratko i umrijeti brzo. Kako da se uozbiljim, doktore? Kako da nađem onu pravu priču?

Vesna

ODGOVOR

Poštovana Vesna!

Ah, svojim pismom ste me podsjetili na studentske dane kad smo mi u Ateni imali sastanke na kojima smo propagirali slobodnu recepciju svih žanrovskih oblika. Znali smo čitati i tri knjige potpuno različitih rodova kroz istu noć bez da bismo trepnuli okom, a mjesecima kasnije u vlastitom bih seminaru pronašao nevjerojatne egzotične ideje čijeg se izvora nikako ne bih mogao sjetiti. Pravo je čudo što smo se živi i zdravi izvukli iz tog perioda.

Vrijeme je prošlo i promijenio sam čitateljske prakse. Još se ponekad prisjetim kakve stare, prolazne literarne ljubavi, ali umjesto da se vežem uz jednog autora, odlučio sam posvetiti život pomaganju i liječenju ljudi pa, u ovom slučaju, završim čak i s Andyjem Warholom ne bih li pomogao pacijentu. Njegovi filmovi su zaista monotoni.

Poštovana Vesna, ne brinite. Vaša neodlučnost u vezi metanaracije kojoj ćete se predati razumljiva je u kontekstu današnjeg urbanog društva iz kojeg mi se obraćate. Naprosto, danas u gradu čovjek upozna toliko knjiga, filmova i slika, toliko mogućnosti da je veoma teško uspostaviti monoliterarnu vezu s nekim djelom. Taj opseg mogućnosti manifestira se u ljudima koji se do kasnih godina ne vežu uz jednu poetiku (nego se vrte od srednjovjekovnih mirakula do suvremene austrijske poezije), te u starijim ljudima koji, primjerice, desetljećima ostaju vezani uz Marqueza, da bi jednog dana otišli od doma, sjeli za šank i počeli čitati P.S. I love you. Monoliterarnost je u današnje doba više izazov nego prirodna želja pojedinca.

U tom pogledu ne uznemirujte se previše zbog vašeg odgođenog osjećaja vezanosti uz knjigu. Naposljetku, uz toliko loših knjiga na svijetu, teško je ne sjetiti se narodne poslovice: "Bolje sam, nego loše načitan!"

Dr. Ostojić

07.05.2010