Dr. Ostojić: moralna dilema

Partizanka Ruža iznajmljuje stan dvojici studenata za koje se boji da će joj banuti na vrata i nasjekirati je ko svinju. Za sve krivi Dostojevskog.

Large_323

PITANJE

Poštovani gospodine doktore!

Zovem se Ruža. Pišem Vam na tipkaćem stroju koji mi je muž ostavio prije smrti, a i bolje da je umro na vrijeme kako ne bi vidio što se događa oko nas u društvu. Društvom vlada korozija morala, korozija zajedništva i solidarnosti, korozija nacionalne ekonomije... sve u svemu, potpuna duhovna propast društva i prepuštanje najdivljijim strastima i nagonima. A u tom stanju, poštovani doktore, u tom stanju smo Vam mi penzioneri prvi na listi za odstrel!

Doktore, znate li Vi da sam Vam ja bila jedna od prvih partizanki? Da! Da nije bilo ljudi kao što sam ja, danas bi Vam hodali Italijani sa šmajserima po Ilici, na Pantovčaku bi sjedio Švabo, i na izborima bi birali hoćemo li odabrati Švabu ili Švabu! Tako bi Vam bilo da se nismo mi borili, ali tko Vam danas mari za to? Koga briga? Ne ove mlade, to je sigurno. Mi smo im prvi na listi za odstrel, toj mladeži koja je zadojena Dostojevskim!

Da, čitala sam ja, znam ja. Knjiga gdje neki dobri mladić pocijepa zločestu babu, ko kladu! I onda provede koju godinicu u zatvoru, tri obroka dnevno, onda još pređe na kršćanstvo i vrati se doma, ko da ništa nije bilo! A baba... tko nju pita, jelda? Nitko. Pokopalo ju, i gotovo.

Zločin i kazna, tako se zove knjiga. Ali Dostojevski bi je rađe nazvao 'Zločin' i 'kazna' jer je to sve njemu najnormalnije! I onda mladež to čita, i šta se dogodi? Postanem članak u crnoj kronici, eto šta!

A zašto Vama pišem? Morate znati da Vam ja, doktore, ne ovisim o crkavici koju mi ova država daje, nego Vam ja fino živim od iznajmljivanja stana. Ali otkad je počela ova kriza društva, sve veći problemi s podstanarima. Svaki podstanar kasni s plaćanjem. Evo, sad tamo u stanu žive dva studenta prava i kasne jedan mjesec, izbjegavaju me cijelo vrijeme. Ko da ja ne znam fiškale! Ti Vam najmanje znaju za pravdu, oni će Vam prvi razdrljiti košulju i ugristi Vas za grkljan! Od takvih ljudi Vam ja moram ubirati stanarinu. Samo čekam kad će mi otvoriti vrata i nasjekirati me ko svinju.

Vi ste, doktore, jedan od rijetkih časnih ljudi. Doktori i akademici, samo je kod njih ostalo nešto vrijednog. Recite mi Vi, kako se jedna stara žena može boriti protiv ove diktature i dostojevfašizma? Hvala, doktore!

Ruža

ODGOVOR

Poštovana gospođo Ruža!

Iako se realistička perspektiva često povezuje uz pokušaje analiziranja i uređivanja kaotičnog i anomičnog društvenog svijeta, zaista u nekoj mjeri imate pravo na zabrinutost. Naime, realistička književnost nikad ne opisuje stvarnost kao takvu nego uvijek odabire neku autoru blisku perspektivu: u navedenom djelu zaista pripovjedač prati isključivo lik mladića Raskolnjikova koji prolazi kroz moralne dileme i koji čini jedan čin koji određuje njegovu kasniju sudbinu.

Naravno, sam čin određuje i u većoj mjeri sudbinu same žrtve ubojstva. Međutim, njenom smrću roman ne samo da ne završava, nego kao da tek počinje. Baba se može vidjeti kao kolateralna žrtva nužna za razvoj romana. To, naravno, možda i nije najpoštenije spram babe.

Ali s druge strane, ipak tolikih razloga za zabrinutost nema: razlog zašto Dostojevski 'daje ubiti babu' nije njegovo favoriziranje mladosti i snage nego način da kroz lik Raskolnjikova postavi moralnu dilemu koja je postala relevantna u tom društvu, a koja je relevantna i danas. Dakle, kao prvo, sami likovi se ne moraju shvatiti kao predstavnici mladosti i starosti, nego kao nositelji određenih psiholoških osobina (i gdje žrtva ubojstva vjerojatno ne nalikuje Vašem profilu). Drugo, sam roman pokušava dovesti čitatelja do moralne dileme, a ne do moralnog zaključka. U najmanju ruku, roman će proizvesti neodlučnog čitatelja, a ne hladnokrvnog ubojicu.

Također, sudeći prema Vašem rukopisu i stilu, siguran sam da razloga za Vaš strah nema ne samo zbog teksta, nego i zbog Vas. Ne mogu zamisliti da neki suvremeni student pokuša ubiti Vas osobno – ne samo zbog straha od formalne ili moralne kazne, nego naprosto zbog straha od Vas. U tom smislu, mislim da se Vaš slučaj ne može povezati toliko uz djelo Zločin i kazna koliko uz jedan manje poznat film makedonskog autora Milče Mančevskog iz 1985. godine.

Dr. Ostojić

16.04.2010