Glazbeni dnevnik: EKV, 'Budi sam na ulici'

Treba mi svet otvoren za poglede, otvoren za trčanje, treba mi soba da primi pet hiljada ljudi sa dignutim čašama...

EKV, 'Budi sam na ulici', (S vetrom uz lice, ZKP RTVL, Ljubljana, 1986.)

Placebo pilule

Mnogo je dana – pogotovo onih otrovnih zimskih, kad ti se oblak ledenog daha vraća u lice i trpa u zube bijelu brnjicu; kad sol struže i škripi pod đonovima a sljepački metronom semafora odzvanja Vlaškom, Kvatrićem, Šubićevom i dalje; dana u kojima je bolje ostati kod kuće, ali ti ipak izlaziš, otiskuješ se u hladno nigdje – koje je preokrenula, nekako podnošljivijim učinila ova pjesma.

Da se razumijemo, imao je Mladenović u Katarina II i EKV fazi i lirski uspjelijih radova, i boljih pjesama, no ovo nije nikakav best of. A dnevnik, istovremeno sasvim lažan i istinit kako to samo dnevnik može biti, dopušta, čak i zahtijeva da si priznamo pokoju slabost; ispljunemo štošta što možda nismo željeli čuti. U to ime, najmanje opasno: priznati da uopće nisi otporan na patetiku. Pogotovo kad ona pogodi registar. Kad se osloni na ono što misliš da ti nikad neće moći oduzeti, ono što smatraš negdje duboko i istinski svojim (a od toga ionako nije moguće pobjeći); samoću.

I upravo to je ono što ovu pjesmu čini učinkovitom pilulom koju se isplati često gutati – bez obzira što znaš da je sve to samo kratkoročni placebo, usprkos tome što si svjestan nuspojava – ona, barem na tih gotovo okruglih pet minuta, čini da tu odvratnu no neizbježnu posljedicu života osjetiš kao prednost, nešto rafinirano; da joj se potpuno posvetiš.

U svoje dvije kitice i refrenu 'Budi sam…' nudi sva gusta mjesta Mladenovićeve post-Šarlo poetike, skicirane još na prvoj ploči Katarine II (koja, pogotovo u tekstualnom smislu, zaista stoji između dvaju sastava). Njeno je prazno središte – najizravnije imenovano u pjesmi prividno paradoksalnog naziva 'Kakav radostan dan' – onaj klasični, romantički Weltschmerz koji se, udobno i bez puno muke no fatalno, ugnijezdio među novobeogradskim neboderima. I zato je spomenuti naslovni paradoks samo prividan – opet je u igri placebo; ogromni transformativni potencijal glazbe da te nakratko učini ponosnim na vlastiti očaj, nešto što prije ili kasnije slijedi. Međutim, kao i sve tablete, i ove prije ili kasnije prestanu djelovati, a kao ishod, između ostalog, dobijemo ovaj kultni i mitski beogradski kombo mrtvaca.

Teško je bilo zamisliti bolje otvaranje za S vetrom uz lice, za mene najbolju, najkompaktniju, najzreliju EKV ploču, na kojoj nema ni jednog ćorka, ni jednog jedinog fillera. Epski, klavirski uvodni akord otvara prostor za kotrljajuću harmoniju koju isprva preuzimaju synht i gitara, da bi konačno eksplodirala u vokalnoj melodiji refrena. Razvedena, lepršava bas-dionica jedna je od onih na kojima je Bojan Pečar stekao reputaciju, a zvuk bas-gitare onaj glatki, prodorni 'lomeći kristal' koji će uvelike odrediti zvuk prvih pet Katarininih albuma. Iako je to jako nezahvalno tvrditi za sastav kojim su prodefilirali bubnjari kalibra VD-a, Žike Todorovića i Firčija, ipak mi se čini da su potonji najbolji posao odradili sa Šarlom (VD), Disciplinom Kičme (Todorović) i Lunom (Firči), a da je najfunkcionalniji i aranžerski najuspjeliji ritam stroj EKV-a bio daleko manje eksponirani Ivan Ranković (radio s Tvrdo srce i velike uši i kasnijim postavama Orgazma), što lijepo dolazi do izražaja na ovoj pjesmi i čitavoj toj, njegovoj jedinoj studijskoj EKV ploči.

To je, valjda, sve što preostaje. Teško čekićanje doboša, u ritmu koji diktira onaj ranije spomenuti semafor, i to u onoj sporijoj varijanti, onoj koja signalizira 'ostani'. A onda, zabrani usprkos, ipak krenuti, uputiti se ulicom koja je, sasvim svejedno, puna ili prazna; svojatati je. Objema rukama trpati u uši te tajne pilule, koje odnose.

Marko Pogačar

09.02.2012