Glazbeni dnevnik: Paraf, 'Kad se oglasi'

Kada se zimom iz žuta vrča izlije sunčani dan, ljudi kao iz rupa izlaze i njuše zrak...

Paraf, 'Kad se oglasi' (Zastave, Helidon, Ljubljana, 1984.)

400 udaraca

Riječki Parafi diskografski su umrli kad sam se rodio, no otišli su u velikom stilu: u ovom trenutku, ako zanemarimo meteorske 'jedince' poput Bistriji ili tuplji čovek biva kad, ne pada mi napamet ni jedna uspjelija i kompaktnija odstupnica domaćeg rokenrola. Bend je, iako je u 'samo par godina za njih' prošao kroz ozbiljne personalne promjene, promijenio frontmena, stil i zvuk te za vrijeme snimanja Zastava ostao bez gitarista Roberta Tičića-Tice (Tica je iznenada ostao bez svijeta), bio u punom naponu snage – kako autorski, aranžerski i usviranošću, tako i tekstualno.

Poetika Parafa radikalno se promijenila, zajedno s muzičkim usmjerenjem, odmah po odlasku Valtera Kocijančića koji je s A dan je tako lijepo počeo 'rekao sve što je imao reći'. Minimalno uvijene antirežimske poruke i parodije na jugoslavenski muzički establišment pank-prvoboraca zamijenili su tamni, hermetični krokiji Pavice Mijatović, koji su između dviju ploča druge postave također doživjeli zamjetni pomak u fazi. Na Izletima njihovo se temeljno tvorbeno načelo može lijepo prispodobiti anegdotom o tome kako je vokalna solistkinja ovog nesvakidašnjeg VIS-a zaradila vlastiti nadimak. Legenda kaže: uđe Pavica u birtiju, obučena kao mračni novovalni san, i naruči Vim Colu. Konobar, neki fini dečko iz Čavla, sav se zbuni i, ne skidajući očiju s nje, muca: nemamo to, nestalo nam, izvinite…

Na tom tragu sačinjene začudne, divlje, pomalo neartikulirane no uglavnom vrlo uspjele tekstualne kolaže i pastiše zamijenio je na Zastavama odmjereniji, kompaktniji, narativniji, ali ništa manje britak i pogođen registar. Ostale su i neke druge konstante – sklonost kolektivističkoj ikonografiji, intenzivna metaforika, neprozirnost te, ovaj put mnogo suptilnija, kritika totalitarističkog projekta bez obzira na marku i tip.

Barem 4–5 pjesama s ove ploče moglo bi se izdvojiti za ovo dnevničko čitanje, no 'Kad se oglasi' je svojom čupavom šapom pečatirala valjda najviše mojih dana, najviše punih i praznih stranica. Teško je reći je li ta istovremeno posve statična i radikalno dinamična veduta koja pršti od zametka priče, od vlastitog mogućeg razvoja, okrenuta – kao onaj ikonički Kleeov anđeo – u prošlost ili je priziv postapokaliptične budućnosti; možda njezino samoispunjujuće proročanstvo. Potpuno izravno, bez zamaranja političkom korektnošću i na prvi pogled sasvim reakcionarno reproduciraju se u njoj društvene i rodne uloge – onako da feministkinje popizde. Međutim unutar poetike čitave ploče i benda općenito nije teško ovu oštricu okrenuti u kritičkom smjeru – ona se, iako mnogo neizravnije i s manje uloga, koristi istom matricom koju je nešto ranije do savršenstva dotjerao Laibach.

Zvukom dominiraju kroz Chorus i Delay provučeni omekšani bas i gitara, ravan ritmički puls, a gostujuća truba tek ugodno progušćuje teksturu. Preko svega, baš kao zastava, vijori lead vokal Vim Cole, ukratko – tamni zvuk osamdesetih in its best. Rani The Cure, Siouxsie and the Banshees; s jednakim pop-potencijalom, ali manje glam, manje pompozno.

Nevjerojatno je da je ova ploča otisnuta u za Jugoslaviju nestvarno malom tiražu, svega nekih 400 kopija. Tim više. Četiristo razloga za svezati cipele, pogotovo ako je zemlju zavila magla, natući kapu nisko i uputiti se u nepoznato, naoružan čime već hoćeš. A onda – u čelo, u kost, u bubrege – iz spilja, s tavana, tupih kutova: svakim tim tamnim vinilom brzi rez preko očiju.

Marko Pogačar

02.02.2012