Glazbeni dnevnik: SeXa, 'Marko'
Marko je bio moj đak, autobus bez ulaznih vrata, i uopće bez linije puta, ja sam bio cirkus, šareni šator, brdo našminkanih budala...

Kada se zimom iz žuta vrča izlije sunčani dan, ljudi kao iz rupa izlaze i njuše zrak...
Paraf, 'Kad se oglasi' (Zastave, Helidon, Ljubljana, 1984.)
400 udaraca
Riječki Parafi diskografski su umrli kad sam se rodio, no otišli su u velikom stilu: u ovom trenutku, ako zanemarimo meteorske 'jedince' poput Bistriji ili tuplji čovek biva kad, ne pada mi napamet ni jedna uspjelija i kompaktnija odstupnica domaćeg rokenrola. Bend je, iako je u 'samo par godina za njih' prošao kroz ozbiljne personalne promjene, promijenio frontmena, stil i zvuk te za vrijeme snimanja Zastava ostao bez gitarista Roberta Tičića-Tice (Tica je iznenada ostao bez svijeta), bio u punom naponu snage – kako autorski, aranžerski i usviranošću, tako i tekstualno.
Poetika Parafa radikalno se promijenila, zajedno s muzičkim usmjerenjem, odmah po odlasku Valtera Kocijančića koji je s A dan je tako lijepo počeo 'rekao sve što je imao reći'. Minimalno uvijene antirežimske poruke i parodije na jugoslavenski muzički establišment pank-prvoboraca zamijenili su tamni, hermetični krokiji Pavice Mijatović, koji su između dviju ploča druge postave također doživjeli zamjetni pomak u fazi. Na Izletima njihovo se temeljno tvorbeno načelo može lijepo prispodobiti anegdotom o tome kako je vokalna solistkinja ovog nesvakidašnjeg VIS-a zaradila vlastiti nadimak. Legenda kaže: uđe Pavica u birtiju, obučena kao mračni novovalni san, i naruči Vim Colu. Konobar, neki fini dečko iz Čavla, sav se zbuni i, ne skidajući očiju s nje, muca: nemamo to, nestalo nam, izvinite…
Na tom tragu sačinjene začudne, divlje, pomalo neartikulirane no uglavnom vrlo uspjele tekstualne kolaže i pastiše zamijenio je na Zastavama odmjereniji, kompaktniji, narativniji, ali ništa manje britak i pogođen registar. Ostale su i neke druge konstante – sklonost kolektivističkoj ikonografiji, intenzivna metaforika, neprozirnost te, ovaj put mnogo suptilnija, kritika totalitarističkog projekta bez obzira na marku i tip.
Barem 4–5 pjesama s ove ploče moglo bi se izdvojiti za ovo dnevničko čitanje, no 'Kad se oglasi' je svojom čupavom šapom pečatirala valjda najviše mojih dana, najviše punih i praznih stranica. Teško je reći je li ta istovremeno posve statična i radikalno dinamična veduta koja pršti od zametka priče, od vlastitog mogućeg razvoja, okrenuta – kao onaj ikonički Kleeov anđeo – u prošlost ili je priziv postapokaliptične budućnosti; možda njezino samoispunjujuće proročanstvo. Potpuno izravno, bez zamaranja političkom korektnošću i na prvi pogled sasvim reakcionarno reproduciraju se u njoj društvene i rodne uloge – onako da feministkinje popizde. Međutim unutar poetike čitave ploče i benda općenito nije teško ovu oštricu okrenuti u kritičkom smjeru – ona se, iako mnogo neizravnije i s manje uloga, koristi istom matricom koju je nešto ranije do savršenstva dotjerao Laibach.
Zvukom dominiraju kroz Chorus i Delay provučeni omekšani bas i gitara, ravan ritmički puls, a gostujuća truba tek ugodno progušćuje teksturu. Preko svega, baš kao zastava, vijori lead vokal Vim Cole, ukratko – tamni zvuk osamdesetih in its best. Rani The Cure, Siouxsie and the Banshees; s jednakim pop-potencijalom, ali manje glam, manje pompozno.
Nevjerojatno je da je ova ploča otisnuta u za Jugoslaviju nestvarno malom tiražu, svega nekih 400 kopija. Tim više. Četiristo razloga za svezati cipele, pogotovo ako je zemlju zavila magla, natući kapu nisko i uputiti se u nepoznato, naoružan čime već hoćeš. A onda – u čelo, u kost, u bubrege – iz spilja, s tavana, tupih kutova: svakim tim tamnim vinilom brzi rez preko očiju.
Marko Pogačar
02.02.2012
Marko je bio moj đak, autobus bez ulaznih vrata, i uopće bez linije puta, ja sam bio cirkus, šareni šator, brdo našminkanih budala...
Prostorom lete nestvarne stvari, grle me il' ostavljaju, one su uvek tu, uspavan sam, al' osećam ih...
Kje si zdaj proleter, kje je zdaj tvoja puška, kje so zdaj tvoje roke proleter? Mi zdaj dvigamo zastave, v čast tvoje borbe. Vodi nas zdaj ti proleter.
Mi ne idemo nikud i ne radimo ništa, mi smo jedna velika hipnotisana gomila...
Dugo hodam već, kroz moj rodni grad, izgleda mi da već je pao mrak, moj grad je lep kada je dan, al umoran je i treba mu san.
Kad srce radi bim-a-bam, sve drugo je manje važno, ne želim pjevati, ne želim plesati, kad srce radi bim-a-bam...
Gudure, planine, nizine, vrleti, goleti, visočja, vrtače, škrape, rupe, klance, kanjone, žitnice, pješčare, jezera, mora, rijeke... čuva naša armija.
Ti nemaš uši, ti nemaš grlo, da nam glasno kažeš to što imaš, ti imaš svoje prijatelje, ti voliš da se družiš...
Možda je večeras tvoja grupa, možda je večeras akcija, Bukurija je ostala sama i čeka jutro i poljubac...
Koliki su spali na njejnin kušinu i brali pičurke po njejnin kršinu! Koliki su klekli ne njejni škalin, rigali natašće u njen lavandin!
V deževnih jutrih je vse daljša pot, sovražim tovarniške rešetke, v deževnih jutrih je vse daljša pot, ampak tle moram bit...
U ovo divno veče još su samo prozori osvetljeni, gleda se TV igraju se karte, majke šalju decu u škole, majke šalju decu u radnje...
Uživaj opštu nemoć, moraju te gledati jer ne znaju, uživaj opštu nemoć - nešto ćeš pomeriti...
Ja sam momak iz proklete kuće, lijen i nervozan, glup i otrovan, ja sanjam i čeka sve, krvarim od dosade...
Treba mi svet otvoren za poglede, otvoren za trčanje, treba mi soba da primi pet hiljada ljudi sa dignutim čašama...
Doktore, što se to događa sa mnom, osjećam se čudno, imam 37 godina i vrijednu diplomu, uznemiruju me noćne polucije i boli me glava...
Zagreb je hladan grad, svi smo izašli van, asfalt je vruć u sunčano popodne, a Zagreb je ipak hladan grad...
Vani je opet zima, i opet cure prate vlakove, u ovoj glavi ista bol, u tijelu stari smrad od rakije...