Četvrtak
04.09.2014.

Cervantes: 'Donkey!'




Extra_large_the_divine_comedy
A+ A-
Do prije koju godinu se u onim manje ozbiljnim intervjuima u dnevnim novinama često moglo pročitati nemaštovito pitanje koje je mene iz nekog razloga neviđeno zabavljalo – koga biste od povijesnih osoba pozvali na večeru? 
 
Odgovori su gdjekad bili podjednako bedasti kao i pitanje, ali znale su ponekada intervjuirane osobe i iznenaditi pa uz očekivane superstarove kao što su Isus, Gandhi, Napoleon ili Majka Tereza ponuditi i poneko ime koje bi potaklo znatiželju, koje bi zorno pokazalo da im te iste dnevne novine nisu baš jedina literatura, mjerilo stvari i ultimativni duhovni vodič.
 
Moguće je da mi je to pitanje bilo zabavno zato što bih pročitavši ga i sam, barem na trenutak, krenuo snatriti o tome koji bi se to gosti našli na mojoj večeri takvog tipa, u kojoj zemaljske trivijalnosti kao što su prostor i vrijeme nisu presudni faktori, ali nikada nisam odmakao daleko u takvim kontemplacijama. Uvijek bi mi nešto drugo skrenulo pozornost, ili šareni oglasi za jeftinu svinjetinu ili još jedna poticajna hrvatska priča o našim mladim ljudima koji su sreću uspješno potražili u Kanadi.
 
Ako ja nisam, ima tko jest. Neil Hannon, frontman čudnjikavog i izmaknutog benda The Divine Comedy (čije ime, ako ništa drugo, svjedoči o određenim literarnim afinitetima), napisao je sjajnu pjesmu 'The Booklovers' koja možda nije zamišljena kao odgovor na ono novinarsko pitanje, ali lijepo pokazuje što bi netko kreativan, raspoložen i inspiriran na njega mogao ponuditi kao odgovor.
 
Zamislite sedamdesetak pisaca različite važnosti i iz različitih povijesnih razdoblja na istoj večeri za istim stolom i dajte svakome od njih da izgovori samo po jednu rečenicu. To bi otprilike bio koncept ove pjesme.
 


Neil Hannon je ovdje u istoj mjeri zastrašujuće banalan i potpuno genijalan, šašavo razigran i fantastično upućen, ali i ono najvažnije od svega – beskrajno duhovit. Banalan je zbog jednostavnosti ideje koja se na prvo slušanje može učiniti kao ništa više od simpatične dosjetke, ali će se opetovanim slušanjem otkrivati koliko je taj prvi dojam pogrešan i koliko je truda bilo potrebno da bi ova pjesma zvučala baš ovako kako zvuči: na površini raščupana, a zapravo precizno promišljena posveta ljudima čije mu riječi nešto znače. 
 
Veselo se i neopterećeno igra sa značajem, važnošću i povijesnom ulogom pisaca, ali je istovremeno sposoban referirati se na njihovo djelo i život samo jednom riječju ili, u određenim slučajevima, neartikuliranim sklopom glasova koji izvan ovog konteksta ne bi imao baš nikakvog smisla.
 
Prenijet ću ovdje samo dio Hannonove fantazije, i to ne onim redom po kojem je on, praćen jednostavnom i repetitivnom melodijom, ispaljuje u pjesmi, već po svojem nahođenju, po onim sličicama koje smatram naročito uspješnim i koje najbolje ocrtavaju pravi duh ove pjesme.
 
Cervantes: Donkey
Charles Dickens: London is so beautiful this time of year...
Mark Twain: I can't even spell 'Mississippi'!
Joseph Conrad: I'm a bloody boring writer...
Jack Kerouac: Me car's broken down...
Doris Lessing: I hate men!
Vladimir Nabokov: Hello, little girl...
Milan Kundera: I don't do interviews
Günter Grass: I've found snails!
Salman Rushdie: Names will live forever...
 
I tako se nabrajaju pisci, u širokom potezu od klasika kao što su, recimo, Flaubert, Proust ili Dostojevski pa sve do nama uglavnom manje poznatih suvremenih irskih autora poput Roddyja Doylea (kojem je, doduše, kod nas preveden sasvim dobar roman Bebač) uz poneki pasaž koji mi duhovitošću s lakoćom slomi srce kao što je očajnički vapaj pripisan Kafki. Taj njegov urlik "What do you want from me?!" zaista morate čuti.
 
Između nabrajanja pisaca i njihovih izjava je ubačeno nešto kao refren, izrečeno s visine i ne bez ironije, knjiško i umjetno, a opet tako životno; s glazbom koja se promijeni i iz one suhe repetitivnosti prometne u čisti pop dragulj.
 
Happy the man, and happy he alone who in all honesty can call today his own; He who has life and strength enough to say 'Yesterday's dead & gone - I want to live today'
 
Refren tu nije tek da bi popunio prostor, u to budite sigurni. On služi kao mini-ispunjavanje literarnih ambicija i, suprotstavljeno tome, slavljenje života, ovog tu, oko nas, a ne onoga u knjigama. On je po svojoj naravi šizofren jer bi htio biti književnost, a od nje bi htio i pobjeći. No, on ima još jednu vrlo važnu dimenziju, a ta je izrugivanje onome tko odbacuje djela klasičnih autora ili ih svodi na jednu prepoznatljivu rečenicu. Vrlo autoironično, jasno, jer je upravo to ono što autor pjesme čini.
 
Bez obzira na to koju dimenziju refrena prepoznali kao ključnu, smisao ove pjesme će do kraja sjesti tek s njim. Možda je neobično da se u pjesmi s toliko sadržaja to dogodi tek s refrenom koji se na početku čini manje važnim, ali tako stoje stvari. Iako to ne izrekne eksplicitno, u njemu Hannon postaje svjestan da su knjige njegova sudbina i da će ga zauvijek pratiti. 
 
Isto tako, tu shvaća da se, iako su život iz knjiga i stvarni život ponekad suprotstavljeni pojmovi, u određenim prilikama između njih može staviti znak jednakosti. Samo treba čitati prave pisce. I pozorno slušati što govore za večerom.
 
Andrija Škare
foto: smilla4
POVRATAK NA VRH STRANICE