Četvrtak
09.10.2014.

Džungla svakodnevnog života




Extra_large_san_fermin
A+ A-
Avanturistički duh može poprimati različita obličja. Meni ona uobičajena predodžba avanture nikada nije bila nešto posebno uzbudljiva ili mi barem nije bila dovoljno uzbudljiva da bih uopće počeo razmišljati o tome da se, kao što to u posljednje vrijeme ljudi sve češće čine, otisnem u neku pustinju ili prašumu. Svoju potrebu za daškom pustolovine ispunjavam na kukavički bezopasan način (iako ga ne smatram niti kukavičkim niti sasvim bezopasnim, ali to je uobičajena predodžba) – kroz knjige, glazbu i tek ponekad filmove. 
 
Ožiljci s takvih putovanja druge su vrste od onih kada te nespremnog lijana ošine po faci, noga ti zapadne u živi pijesak ili preživiš ubod australskog škorpiona velikog kao mačka. Drukčiji su, ali to ne znači da kraće traju ili manje bole, samo nisu toliko vidljivi. 
 
Uz uobičajene umjetničke avanture u koje se pomalo olako upuštam, žeđ mi gasi i gomila situacija koje se nepažljivom promatraču mogu učiniti običnim ili svakodnevnim, ali promotri li ih se na pravi način, može se uočiti njihova sjajna i privlačna aura opasnog puta i nepredvidljivog ishoda. Odnosi s ljudima, recimo, to mogu biti neviđene avanture. 
 
O jednom takvom odnosu govori pjesma 'Casanova' američkog glazbenog sastava San Fermin. O odnosu kakvih oko nas ima na tisuće i svi nam se čine isti, ali svaki je poseban. O odnosu čije su uzburkane vode prekrivene nježnom i naizgled mirnom površinom svakodnevnog. O odnosu kojega upravo to što u njemu nema ni tračka avanture čini jednom od najvećih avantura uopće.


 
Suptilno prebiranje po klavirskim tipkama i pjevačev bariton na drhturavoj granici između zlogukog i ravnodušnog uvode nas u priču o paru koji sasvim očito prolazi lošu fazu svoje veze. Klaviru se uskoro priključuju nježna violina, sugestivni saksofon i potmuli bubanj, a mi dolazimo do prvog jasnog izrečenog problema. Narator svojoj djevojci izjavljuje da ne može zaspati u njezinom zagrljaju i moli je da mu ispriča priču kako bi ga uspavala, ali odmah nakon toga kaže, bez ikakvog prenemaganja:
 
Spider got me when i was your age
a Casanova
 
E, da, tu smo. Usporedivši se s velikim zavodnikom i pravim pustolovom, onim koji je volio daleka putovanja i opasne situacije, narator nam daje do znanja da ga veza sa samo jednom ženom sputava i da u njoj ne može uživati. Naravno da ne može spavati pored nje kada mu, dok to pokušava, pred očima sijevaju sve one žene s kojima još nije bio, sva ona mjesta koja još nije posjetio.
 
I taman bismo mogli pomisliti da se radi o nekoj odurnoj i promiskuitetnoj muškoj svinji koja je svoje nečasne namjere pokušala zamaskirati ugodnom glazbom i lijepim metaforama, ali onda dolazi ključni trenutak pjesme, dirljiv i otkupljući.
 
take a seat, love, and
bring me to Paris
read me The Purple Land
i'll be Abel and
chase you to Lima
holding my hat in hand
 
call you Paquita and
sing you to sleep, love,
in the purple land
 
The Purple Land je razmjerno poznati pustolovni roman Britanca Williama Henryja Hudsona. Radnja se zbiva u Urugvaju u 19. stoljeću kada glavni lik Richard Lamb oženi djevojku Paquitu bez pristanka njezina oca i onda mladi par mora bježati širom zemlje. Pustolovina pustolovinu stiže.
 
Borges je napisao esej o ovome romanu u kojemu ga je usporedio s Odisejom i proglasio ga ponajboljim djelom takozvane 'Gaucho literature', a Hemingway je u svojem romanu Sunce se ponovo rađa ubacio referencu na ovu knjigu i izjavio da je kobno prvi je puta pročitati u odrasloj dobi jer njezine romantizirane pustolovne ideje mogu ozbiljno potresti čovjekov duh.
 
The Purple Land se ponekad shvaća kao paradigmatski primjer pustolovnog romana, a ta mu je uloga namijenjena i ovdje. U pjesmi pomalo ironično nazvanoj po najvećem zavodniku svih vremena (ironično jer narator očito odustaje od svoje žeđi za zavođenjem), ona predstavlja potpuno predavanje ljubavi.
 
Dosta je lutanja, dosta je avantura i dosta je nestalnosti, suptilno poručuje narator svojoj partnerici. Dovoljno mu je putovati s njom kroz knjigu, to putovanje može nadomjestiti sve užitke života kakvog je nekada vodio. I to nije predaja, to nije polaganje oružja, to je samo prepuštanje nečemu što je veće od njega, nečemu za što je potrebno dvoje.

Andrija Škare
foto: Michiel
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.