Četvrtak
20.03.2014.

Evo grada, evo ludila




Extra_large_14_the_go-betweens
A+ A-
Putovanja mi ne predstavljaju jednu od važnijih životnih radosti i često se otvoreno čudim ljudima koji na pitanje što bi radili kada bi osvojili zgoditak na lotu kažu da bi više putovali, a oni se onda čude mome čuđenju, pa se tako čudimo u krug. Ne znam, bit će da sam jednostavno takav karakter, milija mi je udobnost vlastitog kauča i predvidljivost ulica kojima sam prošao već milijardu puta od otkrivanja novih gradova, kultura i ljudi. Moja su putovanja drukčija, uglavnom kroz knjige i glazbu. Tako se osjećam sigurnije, a nije ništa manje uzbudljivo.
 
Volim i ja povremeno negdje otputovati, ali mi to najčešće ne predstavlja posebno zadovoljstvo. Iako povremeno i uživam, u većem broju slučajeva putovanje više odradim nego što mu se posebno veselim. Putnu groznicu osjećam čak i kada idem do, recimo, Čakovca, ali kod nje sam uskraćen za onaj aspekt ushita o kojem su mi drugi oduševljeno govorili - kod mene je reisefieber tek groznica, ništa pozitivno.
 
Međutim, čak i meni takvome, ciničnom, njurgavom i nesklonom napuštanju poznate okoline ako baš ne postoji neki debeli razlog, trenutak približavanja odredištu gotovo uvijek uspije pobuditi neko neodređeno veselje, uzbuđenje koje je mješavina nagovještaja avanture te zadovoljstva što ću opet gaziti tlo vlastitim nogama i riješiti se generalne neudobnosti automobila, autobusa, vlaka, broda ili aviona.
 
Jedna od pjesama koja divno sažima taj osjećaj je 'Here Comes a City' meni strašno dragog australskog benda The Go-Betweens koji, nažalost, nikada nije doživio širu popularnost mada je oko njega postojao (a postoji i dalje) mali kult odanih fanova.
 
 
Imaju oni različitih pjesama u svom katalogu, a najčešće su to tople i nježne numere koje vas prije mogu potaknuti na kontemplaciju nego na ples. 'Here Comes a City' pomalo bezobrazno ispada iz tog kanona: nervozna je i drhtava, pulsira i titra u susret gradu koji se približava i svemu onome što će se ondje možda dogoditi. Ona opisuje putovanje iz zračne luke prema centru grada, a ključan trenutak odvija se u vlaku kada narator postavlja retoričko pitanje naizgled neprocjenjive važnosti:
 
Etterzhausen, Frankfurt Central, here comes a city
And why do people who read Dostoevsky always look like Dostoevsky?
 
Uz to što je slikovit, duhovit i djelomično istinit (sjetim se uvijek svojeg prijatelja duge brade koji ne čita mnogo, ali kada se dohvatio Idiota, nije mjesecima govorio ni o čemu drugome), ovaj stih predstavlja i moment za predah, za putnu kontemplaciju. Ostatak teksta sastoji se od nizanja slika, kao onih koje promiču kroz prozor vlaka, ali ovaj je dio pogled unutra, mirna introspekcija u kojoj je putnik konačno postao svjestan i sebe samoga, a ne samo činjenice da negdje putuje.
 
Dostojevski je ovdje simbol. Bez obzira na to što se čitati vrlo uspješno može i u javnosti (posebice u sredstvima javnog prijevoza), druženje s knjigom u svojoj je biti duboko intiman čin. Zato je slika bradonje koji u vlaku čita Dostojevskog podsjetnik na vlastitu intimu, podsjetnik na one dijelove sebe koje možemo zagubiti ili zanemariti previše oduševljeni činjenicom da se vrlo brzo krećemo od točke A do točke B. No, u ovoj pjesmi ima tu još toliko toga – naznake propale ljubavne priče, izmjene pejzaža (stvarnih i metaforičnih), slatka nedokučivost o tome radi li se o putu ili o bijegu…
 
Kao što sam već rekao, radije putujem kroz knjige i pjesme nego kroz prostor. Ova pjesma je jedno od mojih omiljenih prijevoznih sredstava. Ona zapravo ne pjeva o putovanju, ona jest putovanje. I to putovanje na kojem baš svaki put susretnem jednog od najvećih pisaca svih vremena. Mislim da ne bi bilo pristojno tražiti više od toga. 
 
Andrija Škare
foto: Mr Seb
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.