Četvrtak
19.12.2013.

Glazbeni dnevnik: Čudaci ili tek turisti?




Extra_large_03_the_marshmellow_notebooks
A+ A-
Zamislite ovu situaciju. Imate posao koji vam dopušta luksuz života bez strogog radnog vremena i, još bolje, bez stalnog mjesta obavljanja tog posla. Dovoljni su vam laptop i pouzdana internetska veza. Slobodni ste koliko u ovom svijetu uopće možete biti. Kako nikada niste bili neki kontinentalni tip i zaljubljeni ste u more, obalu i otoke, u jednom trenutku shvatite da se posao može sasvim lijepo obavljati i s pogledom na pučinu umjesto s pogledom na jednu od bezbrojnih cesta glavnoga grada koja svakim novim danom iznova redefinira pojam sivo. 
 
Ljude ne mrzite, ne biste se baš nazvali mizantropom, ali nije ni da ste baš ludi za njima, a gužve usred turističke sezone vidno vas uznemiruju, niste sigurni bude li u vama više straha ili prezira. Ispostavlja se da je jedino rješenje otići na more kada nema ljudi jer svi ionako znaju da je tada na moru najljepše. Samo što većina to nikada neće moći provjeriti. Moraju biti na poslu.
 
Proljeće i jesen vaš su odabir. Možete biti prvi i posljednji turist u mjestu, možete ga pokušati doživjeti onako kako ga doživljaju mještani, možete biti sami, lutati ulicama, uživati i dosađivati se i nadati se da će vas mještani prepoznati kao nekoga svoga iako ste svjesni da neće, nikada neće. 
 
Jedino što nedostaje ovoj slici je knjiga. Ne bilo koja knjiga, ne bilo koji autor. Salinger bi mogao biti logičan izbor. Jedan od onih pisaca za kojega, kada vam netko kaže da mu je omiljeni autor, niste sigurni je li riječ o čovjeku koji je pročitao samo jednu knjigu ili ima izrazito rafinirani ukus.

Dobro, sada možete prestati zamišljati i možete uključiti zvučnike. Stisnuti play. Slušati.


 
Ova otočna bajka stvarno se dogodila, ali to je manje važno. Stvarno je važno to što je Matija Habijanec, koji u zadnje vrijeme stvara i nastupa kao The Marhmallow Notebooks, uspio jednu sličicu iz života pretopiti u briljantnu pjesmu `The Last Tourist In Town` koja, osim glazbene, ima i neospornu literarnu vrijednost.
 
Sve počinje direktnom i jasnom izjavom:
I'm the last tourist in town
I know, you don't really like us, at all.
We remind you of summer that's gone
 
To obraćanje domaćinima natopljeno je melankolijom što mu ne oduzima duhovitu notu, a nakon toga kreće objašnjenje, skoro empatičan uvid u to zašto prvi ni zadnji turisti nisu baš dobrodošli. Nije to samo zbog domaćina, već i zato što prvi i zadnji turisti ne troše mnogo, ne smiješe se previše i vjerojatno se skrivaju negdje izvan mjesta i čitaju Salingera. Baš njega.
 
Ako ste ikada zavirili među korice na kojima je otisnuto ime ovog velikog američkog autora koji je nekima, nažalost, poznatiji po tome što je živio u izolaciji i što je Lovca u žitu u džepu nosio Lennonov ubojica, sve će vam biti jasno. Ako niste, mogu vam pokušati objasniti. Samo pokušati.
 
Salinger je, recimo, autor zbirke Devet priča, divne knjige koja se može čitati opet i opet, i iz koje se mnogo toga može naučiti, o životu i o pisanju. Glavni protagonisti tih priča ljudi su koji izvana možda djeluju kao čudaci i, ako već ne izazivaju ekscese, onda barem izazivaju čuđenje kod ljudi u svojoj okolini, no autor im pristupa tako toplo, nježno i s toliko razumijevanja da već nakon prvih par rečenica bude jasno da oni ne samo da su ljudi, već su možda i malko bolji ljudi.
 
Onaj tip ljudi koji bi otišao na otok u proljeće ili jesen. Sam. 
 
I u drugim njegovim knjigama je tako - vrlo inteligentni i previše senzibilni likovi šeću tim stranicama i izgovaraju rečenice za koje vam je žao što ih vama nitko ne govori. Situacije u kojima se nalaze naizgled su banalne, ali u njima ima nešto od čarolije svakodnevice koju je sve teže primijetiti u životima koje živimo, brzim i dehumaniziranim, s tehnologijom koja nas podlo čini svojim slugama.
 
Nije poanta samo u bijegu u prirodu ili u bijegu od ljudi, iako to jesu prilično važne stvari želite li zaviriti sami u sebe. Poanta je i u nečemu za što možda još ne postoji riječ, o nekom treperavom osjećaju koji i Salinger i Habijanec tako vješto hvataju, a koji možda možete uhvatiti i vi. Jednom kada budete prvi ili zadnji turist u mjestu. 

Andrija Škare
foto: byronv2
POVRATAK NA VRH STRANICE