Četvrtak
18.12.2014.

Hofirant iz knjižare




Extra_large_2788160445_14ed1cc5eb_z
A+ A-
Prvo, da se razumijemo, Booksa više nije knjižara. U Booksi više ne možete kupiti knjigu. Šteta je, zato što ta mala i ubava knjižara nije bila poput svih ostalih po gradu, poput onih koje su se morale prilagoditi da bi opstale pa prodaju svašta, od mirisnih svijeća do ukosnica, a negdje u ćošku, ako se baš dobro potrudite, možete naći i poneku knjigu.
 
Knjižarstvo nam definitivno jest u problemima, dubokim i gotovo nerješivim, a ona posljednja instanca, trenutak u kojem knjiga treba dopasti u ruke čitatelju, nepovratno je izgubio svaku čar jer se odvija u aseptičnim prostorima lišenima duha i šarma, prostorima kojima je jedina zadaća prodati, samo prodati, bez obzira što. Treba se prilagođavati zakonima tržišta, tako kažu. Treba izložiti priručnike za samopomoć na najvidljivije mjesto, oni donose profit. Memoare silikonske starlete smjestiti odmah pored, to ljudi žele. Sve garnirati kuharicama, generičkim slikovnicama i jeftinim krimićima mekih korica. To je put uspjeha.
 
U Booksi taj put nisu željeli slijediti. Na njezinim je policama poezija bila na vidljivom mjestu. Domaći autori u prvom planu. Nepopularno štivo, vrijedno štivo. Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da je sve popularno loše, niti da se u opskurnosti nužno krije kvaliteta. Daleko od toga. Samo vjerujem da ponekad treba malo prokopati i odmaknuti se od top-ljestvica najprodavanijih naslova, ne nasjedati propagandi i poslušati savjet onih koji znaju.    
 
U ta je ne tako davna vremena Booksa podsjećala na slična mjesta koja smo imali prilike vidjeti u američkim indie filmovima ili o kojima smo mogli čitati u knjigama i stripovima: ugodno mjesto u kojem se i oni koji nisu kul tako počnu osjećati. O jednom takvom mjestu govori i pjesma 'Bookstore Casanova' odličnog londonskog benda The Clientele koji nekako uvijek ostaje ispod radara, nepoznat širokom slušateljstvu. (Nešto smo govorili o popularnosti i kvaliteti?) 
 
Ljudi koji vole čitati općenito se smatraju introvertiranima i sramežljivima. Poznajem tucet brbljavih i glasnih istinskih zaljubljenika u lijepu književnost pa ovu predrasudu držim prilično promašenom, ali jasno je kako je nastala i uopće ne želim ulagati trud u to da je pokušam opovrgnuti. Ona čitače obavija nekom mističnom aurom pa, ako su mirni i šutljivi, onda sigurno razmišljaju o nečemu jako dubokom!
 
Uz to što ih se doživljava sramežljivima, često se za njih misli i da su tihi, povučeni, neskloni komunikaciji, zatvoreni i nesigurni. Nikakvi zavodnici. Eto nam, dakle, blage ironije već u naslovu pjesme. Možete li zamisliti Casanovu iz knjižare? Ja ne mogu, ma koliko se trudio. Ili mogu, ali onda je to neki seronja koji vreba curetke s velikim naočalama i prodaje im dobro izvježbanu emo spiku, a ne pravi čitač. Ne netko tko voli, recimo, Bolaña, već netko tko misli da bi bilo oportuno voljeti Bolaña.
 
Pustimo njega i koncentrirajmo se na ovog zavodnika iz pjesme. Ironičnog zavodnika koji to nije. 

 
Pjesma počinje nervozno i drhtavo. Otprilike onako kako se osjeća smušeni zaljubljenik u opus Paula Austera kada vidi neku slatku djevojku kako u knjižari lista Kurta Vonneguta pa joj poželi prići i započeti s tiradom o sličnostima i razlikama između ova dva pisca, ali zna da to neće učiniti, zna da to ne može učiniti, zna da će o tome samo maštati.
 
No, ovdje je pronađen način da se mašta nadiđe i da se želje pretvore u stvarnost. Hrabrost je tu, refren glasi:
 
You got my name, pick up my number
Come on, darling, let's be lovers
 
Hrabro, svakako, ali i naivno. Ljubav na prvi pogled i ta priča. I to u knjižari. Ne samo naivno, već i sladunjavo. Možda, ali samo na prvo slušanje. Kasnije se tu otkrivaju novi slojevi. Vrlo zanimljivi slojevi.
 
U razmjerno malo riječi ova pjesma fino opisuje neurozu velikog grada. Usamljenost i otuđenost u kojoj nam se stranac kojega sretnemo u knjižari može učiniti kao ljubav našega života. Netko tko nam predstavlja bijeg od svakodnevice, simbol bolje budućnosti koji će nam pomoći da se iskobeljamo iz blata u koje nas iz dana u dan sve dublje ukopavaju tupavi poslovni zadaci, površni odnosi s ljudima oko sebe i generalno nezadovoljstvo kojega pokušavamo liječiti knjigama, nekada uspješno, a nekada baš i ne.
 
Tu je dvoje ljudi koji jedno drugome predstavljaju pojaseve za spašavanje, stranci u noći koji drugim strancima u noći tu noć čine podnošljivijom. Mene ugođajem podsjeća na film Izgubljeni u prijevodu, prenosi sličnu emociju, ali to je samo moja impresija, vjerujem da će u svakom slušatelju pobuditi drukčije asocijacije.
 
Malo sam žalostan što Booksa više ne prodaje knjige. Vidim scenarij iz ove pjesme kako se odvija u Booksi. Sve je jasno, moguć je on i danas, i dalje u Booksi ima knjiga i ljudi kojima one nešto znače, ali nestala je prilika da posluži kao utočište za dva izgubljena knjiška crva koji su došli potrošiti nešto viška novca na kupnju novog broja časopisa Poezija i onda u jednom kratkom pogledu shvatili da se oboje kane zavući u istu jabuku. Već idući trenutak bi mogli shvatiti da je to jedino što im je zajedničko, ali i to jedino može biti mnogo.  

Andrija Škare
foto: shinzui
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.