Četvrtak
19.11.2015.

Malena trka ispod zvijezda




Extra_large_ben_folds
Kopenhagen (foto: Mikael Colville-Andersen / Flickr)
A+ A-
Prilično se jasno sjećam jedne scene iz osnovne škole. Učiteljica nas je pitala na što se odrasli najčešće žale, za što kažu da im nedostaje. Svi smo, u glas, odgovarali – novac, novac, uvijek se žale da nemaju novca! Naravno, rekla je, bravo, a na što još. Tu je nastao muk. Razmišljale su naše male glavice, ali se nisu mogle domisliti odgovora. Tek je nakon preduge pola minute neki stidljivi glas iz sredine razreda rekao – vrijeme!
 
Iako se scene sjećam jasno, ne mogu rekonstruirati puni kontekst, ne znam o kojem je predmetu bila riječ i koja je bila tema kojoj je ova pitalica imala poslužiti kao uvod, ali znam da je devetogodišnjem meni bilo potpuno neshvatljivo da netko nema vremena – vrijeme je tada (da ne kažem baš 'u to vrijeme') bilo jedino što sam imao i, iako tu misao nisam mogao jasno artikulirati, znao sam da jest tako, osjećao sam to.
 
U posljednje sam vrijeme često u stisci s vremenom i moram juriti s jedne obveze na drugu, pokušavam sustići sebe samoga pa mi u takvim trenucima često padne na pamet ta osnovnoškolska scena i taman kada pomislim kako je to bilo lijepo i nevino vrijeme i kako se cijeli život podastirao preda mnom, pun mogućnosti, zavodljiv i neotkriven, shvatim da zapravo nemam vremena za nostalgiju i da moram juriti i u toj jurnjavi misli usmjeravati na nešto konkretno, mudro i produktivno.
 
Ma koliko produktivan bio, znam da nikada neću uspjeti osmisliti trinaest tisuća književnih likova, a upravo ih je toliko, ako je vjerovati Nicku Hornbyju izišlo ispod pera Charlesa Dickensa. Odakle sad Hornby, odakle sad Dickens, kako su se ta dvojica pisaca između kojih stoji više od stoljeća (što je, znamo, mnogo vremena) našla u istoj rečenici? 
 
Za to je kriv ili zaslužan američki kantautor Ben Folds koji je, uz svoju standardnu glazbeničku karijeru, poduzimao i neke eksperimentalne pothvate pa je na suradnju pozivao i pisce kao što su Hornby ili Neil Gaiman i onda je s njima radio glazbu. Za pjesmu Things You Think o kojoj danas pišem Ben Folds je skladao, a Hornby napisao tekst koji i recitira preko fine glazbene podloge u kojoj glavnu riječ vodi glasovir, skakutav, istovremeno melankoličan i prpošan.

 
Pjesma počinje s kratkom Benovom dionicom koja je ujedno i refren i misao vodilja cijele pjesme (Smoke your little smoke and drink your little drink /and try to make sense of the things that you think), a nakon toga Hornby dobiva prostor za svoje mudrovanje. Točnije, za tri lijepa komada teksta kojima je zajedničko da tematiziraju odnos čovjeka i vremena, i u kojima se kontemplira o tome koliko smo sitni, maleni, beznačajni i prolazni, mi homo sapiensi.
 
Unatoč ovim temama, pjesma nije depresivna ni demotivirajuća, upravo suprotno, ona vas može natjerati da se pokrenete i da se uhvatite u koštac s vlastitom neznatnošću, da pokušate nešto učiniti, da ne idete maleni ispod zvijezda.
 
U prvoj od svojih dionica Hornby (koji je, naravno, već gostovao u ovoj rubrici) poteže Dickensa i brojku njegovih likova, te pomalo jadikuje što on nikada neće napisati toliko, neće jer ima gomilu distrakcija, ne koristi vrijeme na pravi način, ne čini s njim ono što bi mogao ili trebao.
 
Did you know that Dickens invented 13,000 characters? 13,000! That's a character a day for the whole of his working life. What have I done today? Dropped the kids off at school, listened to the new National album, played a stupid game on my computer; That's why I'm not Dickens, kids. 
 
Drago mi je da Hornby također sluša The National koji se, pazite sada povratne sprege, također pojavio u ovoj rubrici, jer im literarne reference nisu strane, ali kada poslušate ovo što Hornby govori vidjet ćete, iz njegovog tona i iz glazbe koja se plete u pozadini, da tu nema previše žalovanja, samo konstatiranje činjenica. 
 
Mogao bi čovjek bez računalnih igara i itekako bi mogao bez slušanja Nationala, ali suvremeni svijet nam pruža neke lagodnosti kojih se nije lako odreći čak niti u svrhu višeg cilja. Mislim da ih se ni ne treba odricati, toliko smo slabi i kratkovjeki da bismo vrijeme koje imamo na ovoj planeti trebali upotrijebiti najbolje kako umijemo. To 'najbolje' je trik-riječ jer može značiti svašta i svakome može značiti nešto drugo, no meni se čini da je najbolja upotreba vremena ona u kojoj uživamo, u kojoj smo zadovoljni i ispunjeni ako već nismo naučili kako biti sretni.
 
U idućim odlomcima Hornby govori o tome kako se na svijetu svakih trideset sekunda objavi nova knjiga i kako bi čovjeku trebalo petnaest godina da pročita samo naslove svih knjiga ikada objavljenih. A vi ćete navečer malo gledati televiziju? 
 
Nakon toga govori o zvijezdama i galaksijama, a svemirske relacije duhovito stavlja u odnos s odlaskom u trgovinu iza ugla da se kupi malo kruha za večeru. U svakom od ovih odlomaka ležerno provlači važna životna pitanja, ne pametuje, samo tjera na razmišljanje, sve se zapravo svodi na ono što i Ben Folds pjeva u refrenu: pokušaj dati smisao svojim mislima.
 
Smisao nije odgovor, smisao je pitanje. Nema jednog smisla, a ako ne mislimo na 42, onda ne postoji jednoznačan odgovor na ultimativno pitanje života, svemira i svega ostaloga, ali ljepota i jest u konstantnoj potrazi. Najbolje od svega je što za tu vrstu potrage čak nije nužno ni dodatno izdvajati vrijeme, upravo suprotno, neki odgovori dat će nam se sami, u jurnjavi između točke A i točke B, dok nam se vrela kava za van prelijeva po prstima, a mobitel ne prestaje zvoniti u džepu. Stat ćemo na čas, u tom trenutku epifanije, ali ćemo odmah shvatiti da nema stajanja, da nema vremena za gubljenje. Trka se nastavlja.
POVRATAK NA VRH STRANICE