Četvrtak
16.04.2015.

Nadrogirana noćna vožnja




Extra_large_bloc_party
A+ A-
Knjige koje čitamo, glazba koju slušamo, filmovi koje gledamo, sve to postaje dio nas. Odnosno, sve to postaje dio nas ako je dobro. Mislim da svatko s prosječnim iskustvom konzumiranja bilo kojeg vida umjetnosti može prepoznati trenutak u kojem shvati da knjiga koju upravo čita nije samo još jedan ukoričeni artefakt koji će pomoći da vrijeme na wc-u brže prođe, već i nešto što će nepovratno promijeniti njegov svijet, makar malko, neznatno. 
 
Nekad se taj trenutak dogodi već na prvim stranicama, a nekad ga treba čekati dulje, biti strpljiv i uporan. Nekad se čini da se on dogodio, ali već nas sljedeća stranica razuvjeri. 
 
To je slično kao sa zaljubljivanjem: sjećamo se kako je divno biti opčinjen nekime, kako je uzbudljivo osjećati tupu prazninu u želucu koju neki pogrešno nazivaju leptirićima pa pokušavamo umjetno isprovocirati sklop tih osjećaja, uvjeravamo se da nam se sviđa netko tko nam ustvari ni po čemu ne odgovara. Ipak, jednom kada se zaista dogodi (a s knjigama se, naravno i na sreću, događa daleko češće nego s ljudima), znamo da to zaista jest to, tu ne može biti pogreške.
 
Neke se knjige tiho upišu u naš osobni kanon, neprimjetno postanu još jedna od bezbrojnih i teško razlučivih niti koje tvore naš karakter, diskretno se upletu s onima koje smo dobili odgojem i horoskopskim znakom, a druge nas počnu opsjedati. Možemo o njima govoriti bez kraja i konca, onima koje to zanima i, još češće, onima koje za to boli briga; možemo sanjati rečenice, likove i dijaloge; možemo vječno vucarati jedan primjerak sa sobom, onoliko dugo dok se u našoj svijesti ne pretvori u amajliju, u nešto što zapravo nema vrijednosti osim one koju smo sami u nju upisali. Imamo li talenta, možemo o knjizi napraviti pjesmu.
 
Upravo je to napravio Kele Okereke, frontmen svojedobno jako popularnog londonskog indie rock benda Bloc Party koji je svoju fascinaciju romanom Less Than Zero američkog pisca Breta Eastona Ellisa odlučio ovjekovječiti u petominutnoj mješavini nježnog klavira, glasnih i odrješitih gitarskih rifova, luđačkog bubnjanja, mahnite energije, izvikivanja stihova poput parola i nešto pjevanja u falsetu. 



Pjesma 'Song For Clay (Disappear Here)' je, kao što joj i samo ime kaže, posvećena glavnom liku romana (ili je barem napisana u njegovu čast), mladom i bogatom studentu Clayu koji se za vrijeme zimskih praznika vraća u svoj rodni Los Angeles kako bi se opet družio sa svojim starim prijateljima koji su, kako to već kod Ellisa biva, svi redom razuzdani partijaneri. 
 
Clay će se postupno izolirati od stare škvadre, shvatit će da im ne pripada onoliko koliko mu se to ranije činilo, ali će se prije toga, kako to također kod Ellisa već biva, morati probiti kroz hrpetine droge, more alkohola, ne baš svakidašnje pojave kao što su dvanaestogodišnji seksualni robovi i generalni osjećaj opće blaziranosti.
 
Prvi je dio pjesme veoma lagan i može nas zavarati jer nakon takve uljuljkanosti rijetko tko očekuje eksploziju energije koja će kasnije uslijediti, a već u prvoj strofi Okereke sjajno opisuje Claya ili bilo kojeg drugog junaka našeg doba, jednog od onih koji su uvijek bili u središtu Ellisova spisateljskog interesa - bogatog mladića kojemu je dekadencija prirodno stanje, obijesnog, hladnog i bezosjećajnog, spremnog konzumirati sve što se konzumirati može, možda čak i bez prave želje da to učini, samo zato što si je to u stanju priuštiti.
 
I am trying to be heroic
In an age of modernity
I am trying to be heroic
As all around me history sinks
So I enjoy and I devour
Flesh and wine and luxury
But in my heart I am lukewarm
Nothing ever really touches me
 
Nakon ovog opisa glavnog lika uslijedit će scena u prestižnom restoranu u kojoj Clay i njegova dragana jedu foie gras i piju šampanjac, ali okusne i mirisne senzacije hrane i pića njemu, predvidljivo, ne znače ništa. Trpa on to u sebe kao što obični smrtnici u sebe ubace suhi sendvič za vrijeme pauze na poslu, a kako ga hrana ostavlja ravnodušnim, tako je posve neosjetljiv i na poljupce koje također tek odrađuje.
 
U nečemu što bi mogao biti refren, da nije toliko ubrzano, sumanuto i živčano, i da se pojavi više od jednom kao što to refreni imaju naviku činiti, dobivamo i konačnu potvrdu, ako nam je uopće trebala, da je motivacija za ovu pjesmu Ellisov roman prvijenac (koji je, da stvar bude bolja, nazvan po pjesmi Elvisa Costella) jer je stih o spajanju na autocesti zapravo preuzeta prva rečenica romana.
 
Oh how our parents suffered for nothing
Live the dream like the 80's never happened
People are afraid to merge on the freeway
Disappear here
 
Ova pjesma zvuči upravo tako, kao nadrogirana noćna vožnja brzom trakom, ona u kojoj se svjetla u vrtlogu stapaju u jedno, jedina aktivnost koja individui otupjeloj od previše raskoši još može pružiti kakav-takav adrenalinski poticaj; vožnja u kojoj sudar postaje sasvim realna, a možda i priželjkivana mogućnost.
 
Fina je ovo posveta romanu i lijepa kritika onoga što se u nas obično nazivalo 'zlatnom mladeži', samo što su njezini pripadnici u Ellisovim knjigama imali daleko više stila, ukusa i obrazovanja od primjeraka koje mi svakodnevno viđamo kako parkiraju svoja skupa kola na nedopuštenim mjestima. 
 
Kao i kod Ellisa, nema tu dociranja ili moraliziranja, samo bljeskoviti uvid u neki život koji je jednak ili barem vrlo sličan u Londonu, Los Angelesu ili Zagrebu. Život u kojem ima toliko novca da se njime čak na trenutak uspije zamagliti činjenica da novac ne kupuje zadovoljstvo. Život o kojemu je zanimljivo čitati i slušati, ali živjeti ga, to može željeti samo netko tko nikada nije sanjao dijelove romana, netko tko nikada nije zaboravio jesti jer je cijeli dan slušao jednu pjesmu, netko tko nikada nije bio zaljubljen.
 
Andrija Škare
foto: Hotel Ritz-Carlton, Singapur
POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!