Četvrtak
19.02.2015.

Od parka do puba




Extra_large_parklife
A+ A-
Ponekad se najteže stvari mogu doimati najjednostavnijima. I čine vam se takvima sve dok ih se sami ne uhvatite, a onda pred vama počnu iskrsavati sve začkoljice, sve zamke i svi zajebi koji su iz tople i blažene intertnosti omiljenog naslonjača ne samo nevidljivi, već i potpuno neshvatljivi. 
 
Naravno, nije problem gledati kako Cristiano Ronaldo driblingom gotovo lomi noge protivničkom braniču, ali pokušate li i vi slično, jedine slomljeni ekstremiteti mogli bi biti upravo vaši. Nije problem pomisliti da svatko može pisati kao, recimo, Raymond Carver, da se tako mnogo može reći s tako malo riječi, ali pokušate li skinuti njegov stil, ispast ćete u najboljem slučaju smiješni.
 
Netko naivan bi tako mogao pomisliti da umjetniku nije problem uhvatiti duh vremena. Ta čemu umjetnici uopće služe ako nisu sposobni za takvo što? Ipak, djela koja zorno svjedoče o vremenu u kojem su nastala, koja posjeduju određenu dokumentarističku kvalitetu koja nije nauštrb one autentično umjetničke, prilično su rijetka i češće su rezultat sretnog slučaja nego pomnog strateškog planiranja i čvrste odluke.
 
Jedno od takvih je odličan album Parklife britpop prvoboraca Blur, album objavljen 1994. U to ga se vrijeme doživljavalo kao tek još jedan izdanak moderne glazbe i jaki britanski adut u ionako izmišljenom i novinski pumpanom nadmetanju američkog grungea i britanskog britpopa, dvije tada dominantne struje gitarske glazbe, ali s vremenom je postalo jasno da nije riječ samo o odličnoj kolekciji pjesama, već i o pravom, živom spomeniku u koji je duh devedesetih ostao utisnut kao što komarac zapne u kapljici jantarne smole.
 
Ako bismo željeli još preciznije odrediti te devedesete koje na svojem albumu tako vješto opisuju Blur, onda bismo im svakako trebali prilijepiti epitet 'britanske' jer ovo je stvarno i bez ikakve dvojbe ploča koju bi trebalo pustiti nekom hipotetičnom izvanzemaljcu u hipotetičnom slučaju da vas pita kako su to izgledale devedesete godine dvadesetog stoljeća u Velikoj Britaniji. 
 
Može se činiti da je to samorazumljivo i kao takvo nepotrebno naglašavati, ali stvar nije toliko jednostavna. Naime, mnogi su bendovi tada (a i danas je slično) radili ili barem pokušavali napraviti ploče koje su težile univerzalnosti, ploče izmještene iz aktualnog trenutka, koje bi se trebale moći slušati tako da slušatelj ne zna kada su nastale, ali Blur se time nisu opterećivali. Njima Zeitgeist britanskih devedesetih nije bio teret.
 
To posebno ne čudi ako znamo da je u vrijeme rada na ovoj ploči Damon Albarn opsesivno čitao Martina Amisa, po nekima najbritanskijeg od svih britanskih pisaca. Njegov odličan roman Londonska polja bio je izravna inspiracija za ovu pjesmu, a njegovi su odjeci, aluzije i asocijacije rasuti i po ostatku albuma pa, ako pročitate knjigu i ubrzo nakon nje krenete slušati ploču, može vam se dogoditi da se u potrazi za tragovima i insinuacijama na trenutak počnete osjećati kao Sherlock Holmes ili barem kao Nik Praskaton.
 
Albarn je čitao Amisa za vrijeme američke turneje 1992. i po vlastitom su ga priznanju Londonska polja spasila. Tada je počeo razmišljati o konceptualnom albumu u kojemu bi u pop glazbu ubacio amisovske karikaturalne likove. Keith Talent, glavni protagonist Londonskih polja, tipični engleski geezer, poslužio mu je kao predložak da stvori kolažni svijet koji tako dobro opisuje radničku (i neradničku) klasu onog vremena s njihovim malograđanskim navikama, tužnim predgrađima koja su bez razloga ponosna sama na sebe, utrkama pasa (čak i na naslovnici albuma!), momačkom kulturom ispijanja piva i snažnih udaraca po ramenima pajdaša, i svemu ostalom što mu se činilo tipičnim, ali i smiješnim i jeftinim u svijetu koji ga je okruživao.

 
U tom se ključu može iščitati i prvi stih pjesme 'Parklife' koja, kako joj i samo ime kaže, opisuje život u parku, još jednu slavnu britansku tradiciju. Iako se, jasna stvar, značenja ne iscrpljuju samo na toj prvoj razini.
 
Confidence is a preference for the habitual voyeur
Of what is known as
(Parklife)
 
Kao i Amis, tako je i Albarn promatrač zbivanja, možda tek voajer koji će svoja zapažanja revno pribilježiti u tekicu i kasnije od njih napraviti pjesmu. Zanimljivo je da ovu pjesmu, za razliku od svih ostalih na albumu, ne pjeva Damon Albarn već britanski glumac Phil Daniels. Doduše, to nije pjevanje, već recitiranje, ali svejedno. Navodno se Albarn nije mogao dovoljno uživjeti u lik iz pjesme pa je gitarist Graham Coxon predložio da pozovu Danielsa jer je bend obožavao film Quadrophenia u kojem on igra glavnu ulogu.
 
Narator u kojeg se Albarn nije mogao uživjeti po mojem je mišljenju neki križanac dvojice likova iz Londonskih polja, već spomenutog Keitha Talenta, sitnog kriminalca, igrača pikada, ljubitelja birtija, ovisnika o televiziji i pornografiji, te Samsona Younga, pripovjedača u knjizi, pisca koji desetljećima pati od spisateljske blokade i polako umire od neizlječive bolesti.
 
Neki stihovi iz pjesme upućuju na jednoga, neki na drugoga, a iako je Talent ultimativni ološ, Albarn je njime bio poprilično fasciniran i jednom je izjavio da je, dok je čitao knjigu, poželio biti on jer je u njemu sadržano sve britansko. S druge strane, stihovi o hranjenju ptičica u parku, ma koliko natopljeni ironijom i naznakama urbane satire tako svojstvene Amisu, neodoljivo prizivaju u svijest pisca koji ne može napisati ni slova pa ispunjenje traži u šetnjama parkom i sitnim zadovoljstvima.
 
I feed the pigeons I sometimes feed the sparrows too
It gives me a sense of enormous well-being
(Parklife)
And then I'm happy for the rest of the day safe in the knowledge
There will always be a bit of my heart devoted to it
 
U vrijeme kada su bili najpopularniji, u tim turbulentnim, veselim, deperesivnim, šarenim, traumatičnim i svakojakim tranzicijama obilježenim devedesetima, Blur su često bili osporavan bend. Sukobi s kolegama iz benda Oasis, dezavuiranje od dijela glazbene kritike pa čak i majice koje je prodavao škotski post-rock bend Mogwai, a na kojima je stajalo 'Blur: are shite' učinili su da ih se ne doživljava uvijek posebno ozbiljno i da im se ne pridaje značaj koji svakako zaslužuju. 
 
No, kako to obično i biva, vrijeme je konačni i neumoljivi sudac, a ono je pokazalo da Blur zbilja nisu sranje. I da je Damon Albarn znao odabrati pravu literaturu.
 
Andrija Škare
foto: Lauchlin Wilkinson
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.