Četvrtak
17.04.2014.

Pakao, to su druge pjesme




Extra_large_18_withered_hand
A+ A-
Tužne pjesme su najčešće bolje od veselih, to je stara stvar. Možda je tome tako zato što se biti tužan može na bezbroj različitih načina, a sretan na jedan jedini. Tuga ima tisuće nijansi, inspirativna je i poticajna, a sreća vas neće potaknuti da nešto stvorite, ona je sama sebi dovoljna, ona samo jest.
 
Ako ste tužni, sva je prilika da će vas vesele pjesme živcirati i da ih nećete moći shvatiti, ali tužne pjesme mogu se slušati uvijek. Čak i u trenucima najveće radosti mogu vam poslužiti kao korektivni faktor, podsjetiti vas da je ono što trenutačno proživljavate krhko i kratkotrajno te da se nije mudro previše zanositi, a ako ne želite ići toliko daleko, onda možete samo uživati u tankoćutnom zvuku melankolije, upijati melodiju koja je i bez riječi kadra ispričati priču o gubitku, tuzi, nesreći, razočaranju ili žalosti.
 
'No Cigarettes' je jedna od takvih pjesama koje već nakon prvih par slušanja postaju neizostavnim dijelom vaše ličnosti. Tužna pjesma koja vas istovremeno opisuje, ali i plaši. Pitate kako je to moguće - pa znamo da tuga ima bezbrojne oblike - kako se dogodilo da neki tamo Škot na drugom kraju svijeta s nekoliko kratkih i preciznih stihova točno ubode vaše emocionalno stanje? Kako to da je uspio osobno podići na razinu univerzalnog, kako li je samo postigao to da je pjesma samo i potpuno vaša, a istovremeno nije ništa manje njegova?

 
Inače su mi najdraže pjesme veselog tona i prštavih melodija kroz koje se provlače čemerni tekstovi, volim kada je tuga upakirana u sjajne i šarene omote, ali ovdje to nije slučaj. Tugaljiva atmosfera koja ovu pjesmu ispunjava od samoga početka ne samo da mi ne smeta, već me i privlači na neki neobičan način u kojemu možda ima i mrvica mazohizma.
 
Melodija je jednostavna, ali i upečatljiva: prebiranje po akustičnoj gitari negdje je na zamagljenoj granici između virtuoznog i pripitog, a glas je ranjen, to je ono što prvo primijetite čak i prije nego vam se prvi stih zakuca u svijest.
 
Think me and you could maybe use a lost weekend
I've been losing all my friends
 
Ovaj tekst ovako napisan možda zvuči kao klišej, ali to je samo zato što ga čitate, a ne slušate. Uključite li zvučnike i stisnete 'play', uvidjet ćete da otpjevan dobiva novu dimenziju, postaje stvaran i opipljiv, a kada se pjesma krene razvijati, može vas toliko opiti da ćete i nehotice ući u opisano stanje.
 
To se stanje proteže kroz čitavu pjesmu, pojačava se iz sekunde u sekundu, a jedan od upečatljivijih stihova koji ga dodatno podvlači je onaj kojim počinje druga strofa, a koji u sebi krije referencu na Jean-Paul Sartrea i njegovu dramu Iza zatvorenih vrata iz koje dolazi glasovita rečenica – "Pakao, to su drugi ljudi."
 
All we seem to do these days is wave our arms and yell
Other people are hell
 
Najčešće je tumačenje da ovom metaforom slavni egzistencijalistički filozof, romanopisac i dramatičar nije želio implicirati da su ljudi ružni, prljavi, pokvareni i zli, već da je problem što mi sami o sebi možemo razmišljati jedino kroz vizuru drugih ljudi. Sudovi drugih ljudi neminovno su uključeni u ono što mi mislimo o nama samima, a pogotovo ako s nekim imamo loš ili poremećen odnos, ta osoba ne može biti drugo doli 'pakao'.
 
Poremećen odnos koji Dan Willson umjetničkog imena Withered Hand ovdje ocrtava, manje se tiče odnosa, a više njega samoga. U ovoj pjesmi on propituje vlastitu ranjivost i slabost, a druga osoba koja se zatekla pored njega osuđena je na njegov pakao. Jasno je, i on je osuđen na pakao te druge osobe, ali to nije nikakva utjeha jer pakao i pakao nažalost ne čine raj.
 
Uz Sartrea ovdje će pažljiviji slušatelj pronaći i referencu na R.E.M., a mene je jedan od stihova na samome kraju podsjetio i na Handkeov roman Strah golmana pred jedanaestercem i, mada sumnjam da je to bila autorova namjera, ne bi me previše iznenadilo da doznam da ipak jest.
 
This isn't the song, I'm thinking
I'm not the singer
That I thought I was
In the solitude before the applause
Is getting to me 
 
Slično kao i Handkeov roman, i ovi stihovi lijepo opisuju očaj pojedinca, njegovu izgubljenost, usamljenost i potrebu da viče kako je pakao u drugim ljudima - samo kako ne bi bio prisiljen priznati da je možda ipak u njemu samome. 
 
Andrija Škare
POVRATAK NA VRH STRANICE