Četvrtak
24.04.2014.

Pjesnik kao seks simbol




Extra_large_rimbaud
A+ A-

Nije se neobično zaljubiti u glumca ili pjevača. Pop kultura je u našim životima toliko prisutna da nam se ponekad može činiti da je osoba koju vjerojatno nikada nećemo vidjeti uživo netko nama blizak, netko naš. Od rane mladosti upijamo filmove i glazbene spotove, rastemo s tim ljudima, čak i nehotice pratimo njihove karijere i smjerove u kojima se razvijaju, njihovi posteri vise u našim sobama, fizionomije njihovih lica poznajemo do najsitnijeg detalja, imamo jedan jedini način da se družimo s njima i koristimo ga bez zadrške. Većina ipak kroz adolescenciju preraste fascinaciju likovima s ekrana i emocije usmjerava prema onima koje doista može i dotaknuti, a ako takvo sazrijevanje izostane društvo je sklono osobu proglasiti nedoraslom i čudnom ili, u najblažem slučaju, tek djetinjastom.

Nešto se rjeđe događa da se netko zaljubi u pisca ili pjesnika. Ne u njegovo djelo, ta to je svakodnevna pojava, već baš u lik. Pokušajte zamisliti djevojačke sobe oblijepljene fotografijama Tina Ujevića u frajerskoj pozi s cigaretom u kutu usana. Pokušajte zamisliti da simbol šarmiranja misterioznim pogledom nije Johnny Depp, već Edgar Allan Poe i da testosteronsku sliku muškarca u internetskim memovima ne predstavlja Ryan Gosling, već Ernest Hemingway.

Ove slike zvuče začudno zato što je pisanje samotnička djelatnost, posao koji, osim u iznimnim slučajevima, nije čitavo vrijeme pod okom javnosti, zanimanje koje ne stvara celebrityje. Postoje iznimke, to je posve jasno, ali čak ni Paulo Coelho nikada nije dosegnuo status seks-simbola.

To su razlozi zbog kojih me oduševila činjenica da ženski bend Dum Dum Girls (koji će, usput budi rečeno, uskoro u Močvari održati svoj drugi zagrebački koncert) ima pjesmu posvećenu Rimbaudu i njegovim očima. Veliki pjesnik ovdje nije samo simbol ljubavi prema pisanoj riječi, on je i simbol ljubavi prema drugoj osobi, sasvim ne-platonske ljubavi, stvarne, fizičke i seksualne.



No osim u naslovu i refrenu koji samo ponavlja da osoba o kojoj se pjeva ima oči kao Rimbaud, još jedna manje izravna, ali sasvim očita posveta ovom slavnom simbolistu i nadrealistu dolazi u trećoj strofi:

No I, a boat lost on the blue
Am hurled by hurricanes
Into bird-less ether
Into forever blue-into you


Najpoznatija Rimbaudova poema je 'Pijani brod', a u njoj iz prvog lica opisuje brod kojega valovi nose i na kraju potope. Ovi su stihovi krasno povezivanje djela pjesnika kojem se autorica divi i osobe s kojom je (bila) u ljubavnom odnosu, a koja, eto, ima oči kao taj pjesnik. Pritom nije nevažno napomenuti da to jedina fizička karakteristika koju doznajemo o njezinom partneru i tako možemo zaključiti da je upravo to bilo ono što ju je njemu privuklo.

Posebnu vrijednost ove pjesme vidim u načinu na koji se spaja ljubav prema nečijem djelu i liku i, mada se može činiti malo pretjeranim, a neki bi rekli i nedoraslim, čudnim ili djetinjastim, meni je jednostavno dirljivo kako autorica svoje osjećaje transponira u poemu koju voli, kako se ne može othrvati porivu da svijet promatra kroz djela svojeg omiljenog pjesnika. Ma koliko se činilo pretjeranim, meni ovakva iskrena ljubav prema pjesniku nekako daje nadu. Možda sam i ja naivan, ali čini mi se da postoji nešto plemenitije u ludoj zaljubljenosti u pjesnika nego u Keanua Reevesa.

Luda zaljubljenost uopće nije pretežak izraz. To zaključujem po tome što ovo nije jedina pjesma iz opusa Dum Dum Girls koja je posvećena Rimbaudu, na EP-ju objavljenom prije dvije godine objavile su sjajnu 'Season in Hell' (nazvanu po još jednoj slavnoj poemi), a meni se čini da tu nije kraj.

Ne vidim baš ništa loše u tome da netko gaji ljubav prema odavno pokojnom pjesniku. Ne prema njegovim riječima, ponavljam, nego baš prema njemu. Iako bi netko takvu ljubav možda proglasio nezdravom, meni se ona čini plodonosnom i kreativnom. Zaljubiti se u pjesnika ne znači zaljubiti se samo u njegove riječi ili samo u njegov lik, takva ljubav mora podrazumijevati cjelinu, a jednom kada osvijestite svoje osjećaje prema nekom poeti, možda se i u vašem tijelu zatrese literarna kost pa pokušate i sami napisati nešto što će, uz malo sreće, biti barem podnošljivo ako već ne i dobro.

Moguće je da su moji razlozi odobravanja ovakve ljubavi sebični jer gledam samo krajnji rezultat, a to su dvije odlične pjesme i novi poticaji za čitanje Rimbauda, ali nije stvar samo u tome. Poslušate li ove dvije pjesme osjetit ćete koliko je ta ljubav iskrena, a svjedočiti nečijoj iskrenoj ljubavi otapa i led oko srca najokorjelijeg cinika. Kaže vam jedan od njih.

Andrija Škare
foto: Marcelo Noah

POVRATAK NA VRH STRANICE