Četvrtak
30.01.2014.

Posveta dvostrukoj posveti




Extra_large_08_okkervil_river
A+ A-
Određene te pjesme usisaju u sebe i učine te ovisnima, zakače ti se za svijest nevidljivim udicama, natjeraju te da ih slušaš opsesivno, iznova i iznova, a da najčešće nisi ni svjestan zašto to radiš. Ako se ta fascinacija pokuša racionalizirati, rezultati obično ispadnu porazni, isto kao i s ljubavlju; pokušaš li shvatiti zašto voliš i još gore – uspiješ li u tome, čarolija će vrlo vjerojatno nestati i predmet ljubavi će biti opet kao prvo obično malo, jadno drvo.
 
S pjesmama je možda i teže nego s ljudima jer imamo osjećaj da ih postoji bezbroj, da je svuda oko nas beskonačni svemir divnih pjesama i da samo trebamo biti strpljivi i čekati kada će neka nova, jednako snažna kao i ona koju smo silnim slušanjem izlizali, sama pronaći put do nas. Bilo bi lijepo da je tako, ali nažalost nije. Ljubav prema pjesmama može doći naglo i osvojiti na prepad, ali i u taj odnos treba ulagati, treba voljeti bez zadrške, treba barem pokušati. S nekim je pjesmama to lako.
 
 
U pjesmu 'John Allyn Smith Sails' benda Okkervil River zaljubio sam se na prvo slušanje, a idućih deset, dvadeset ili možda stotinu puta, tko bi sada točno znao, ta se ljubav samo produbljivala. Prilično neobično za mene, ali ispočetka mi čak nije bilo ni važno o čemu je točno, nisam išao za značenjem, nisam proučavao tekst, samo sam slušao kako taj Will Sheff napola recitira, a napola pjeva i kako se instrumentalna slika ispod njegovog glasa zgušnjava i postaje sve raskošnija svakom novom sekundom. U svijest su mi ulazili samo određeni stihovi, tek fragmenti, cjelovito značenje mi je izmicalo, a glazbena progresija, zapravo sasvim linearna, iz nekog je razloga imala sposobnost da me svaki puta nanovo oduševi i da napravi nešto s mojim želucem, nešto što nije ni ugodno ni neugodno, nego je jednostavno – drukčije.
 
Nakon nekoliko godina i broja slušanja koji je postao troznamenkast nisu mi bile potrebne prevelike analize niti famozna naknadna pamet da bih shvatio da je ljubav, oštro i nenadano, nastupila već na prvom stihu. 
 
By the second verse, dear friends
My head will burst, my life will end 
So I'd like to start this one off by saying 
Live and love
 
To je otpjevano glasom tako krhkim i tako prepunim ganuća da lako možete pomisliti da zaista slušate autentično oproštajno pismo samoubojice. Onda vam sine da vam je ime iz naslova pjesme poznato pa kada malo prokopate po vlastitoj memoriji, knjižnici i internetu, uvidite da je to ime vrlo cijenjenog i utjecajnog američkog pjesnika koji je kod nas, nažalost, slabo i nesustavno prevođen i zanemaren nauštrb nekih drugih.
 
Da, ovo je pjesma o pjesniku Johnu Berrymanu (kojemu je pravo ime ono koje se koči i u naslovu ove pjesme - John Allyn Smith) i o njegovom samoubojstvu. Jasna je stvar da pjesma o samoubojstvu nije samo o tom činu, u nju je ugrađen i život, dvojbe i pitanja, sve ono što je do tog čina dovelo i ono što je uslijedilo, ispričano u nekoliko vrlo vještih poteza tekstopisca Willa Sheffa na kojega je Berryman izvršio priličan utjecaj.
 
Čak je i sam početak, obraćanje prijateljima, sredstvo kojim se Berryman služio u svojoj poeziji, a kada se pročita tekst cijele pjesme, zaista se dobiva dojam kao da bi njezin autor mogao biti i Berryman: pisana je tim ispovjednim i izravnim tonom po kojem je pjesnik bio poznat, a poneki stihovi su i posuđeni iz njegovih pjesama.
 
Berryman je život okončao skokom s mosta, a Sheff taj trenutak rekreira s uvjerljivom poetskom neposrednošću.
 
From a bridge on Washington Avenue
The year of 1972
Broke my bones and skull 
And it was memorable 
It was half a second and I was halfway down 
Do you think I wanted to turn back around 
 
U nastavku pjesme pred nama iskrsavaju motivi Berrymanovog života (alkoholizam, rad na sveučilištu, samoubojstvo pjesnikovog oca koje ga je cijeli život proganjalo), a onda se, naglo i nepredvidljivo, ali ipak na neki način logično, pjesma pretopi u 'Sloop John B.', jednu od poznatijih numera Beach Boysa. Melodija je ista, ali u Okkervil River varijanti aranžman je raspojasan i skoro šizofren, a tekst je tek neznatno promijenjen. 
 
Možda je i to razlog što je ova pjesma toliko adiktivna, to što se sastoji od (barem) dva podjednako važna dijela, od dvije odvojene teme, od posvete velikanu poezije i velikanima rocka: i jedno i drugo izvedeni su upotrebom njihovih vlastitih motiva, njihovim vlastitim sredstvima, ali na toliko originalan način da je neosporno da će i ova pjesma dobiti svoju posvetu. Ja jedva čekam da je čujem.
 
Andrija Škare
foto: Washington Avenue Bridge, Minneapolis (Joe D)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.